Do kuda dopire pogled
večer kad se sljubi
s jutrom
a preda mnom zid
i zvuk autobusa
koji probija
vakuum sobe
ne dišem
bubnjanje kiše
po klupčici prozora
kao da ću te čuti
na trenutak vidjeti
među konturama
fiksirane stvarnosti
gutam sasušeni zrak
probudila si me
dok sam te sanjao
kao prekinuta molitva
zašto smo si
toliko nestvarni
u tom svemiru
gdje zvijezde nemirno
trepere
toliko sam snažan
uz tebe
da ne trebam ruke
toliko svemoguć
da ne trebam noge
dižu se rolete
nestaje nepreglednost
pod prozorom stoji
pas zaljubljen u
rasvjetni stup
ljubav je nedokučiva
kad nedostaju dodiri
i mirisi, pogledam
k brdu, vidim djecu
gdje se sanjkaju u
Badnje predvečerje
a od tamo, gdje si ti
svemoguće me
dodiruješ...
Zagreb, 30.11.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar