Bili smo ljudi

Utapa me plićak

na prst dubine

moj pogled muti nevera

a bezbrižno leže

ručnici preda mnom

kao prostirke Suncu

i dom za misli

negdje još ležim

kraj bijelih nogu

nadohvat želji

prostrt na valu

i sve sam dalje

pričinja se sreća

kradem od sebe

umor i kopno

ne trebam dubine

već tonem u njoj

ne trebam nebo

letim kroz vrijeme

a oprezno šute

na dovratku kuće

sparušene boje

u kamenom pitaru

utapa me poziv

nepromišljeni ljudi

brzopleta djeca

u rascvaloj koži

sad imam more

što šumi kroz mene

znak u oku

sućutne duše

psa što voli more

govori mjesto mene

i bira tko će nam

jednostavno prići

sve bio je susret

i bili smo ljudi…

Rab, 31.8.2009.

Olga

Doline kamenih obraza

sjede u mom krilu

vrpolji nas odbljesak

s njenih sunčanih naočala

diže me plima

u hod valova

izdaleka dolazi bjelina

što plavi njeno lice

gracilnost zamaha ruku

srastanje s pučinom

preplivat će sunčani trak

i nestati iz vidokruga

ona je slika

velegradskih ljepotica

gdje zima teše

slavenske žene

na raskrižju širokih ulica

moskovske večeri

sviraju balalajke

plaža ju ljubomorno skriva

odgovara joj smirenost otoka

aristokratsko lice premrežene obale

moj pas joj se divi

ljubi ispruženu ruku

osvojen kapljom vode na dlanu

slani pijesak zlati joj prste

odjednom čista i nesputana

pruža mi ruku

''Olga'' postaje sjena

na mojoj ruci

kažem joj ime

a suton se nada

da joj neće skliznuti s dlana

i nestati u moru

poput brodolomca…

Rab, 28.8.2009.

Lomi me

Neizdrživo me lomi

ratoborno, smjelo

u zdjeli grožđa

ukradi mi pepeo s kose

da mi vjeruješ

hrabrila bi vojsku

neznanac u klancu

i par paradnih konja

ostaju izgubljeni

nezadrživo me goni

na litice s kojih

djevojke nose

krune od pjene

utopi me zorom

mliječnim morem

zarobljen kracima hobotnice

pomuti mi svijest

ne želim znati

čemu se prepuštam

mirno ću stati

da me grizeš

očima punim žudnje

list lovora prikriva

dah s krvavih usana

imaš me svojevoljno

nespremnog u sebi

na trnovitoj postelji

predaješ mi vatru

lomi me

kao kristalnu tišinu

jekom svojih dodira

ne želim znati

čemu se prepuštam

mirno ću stati

da me grizeš

dok mliječno more

doziva zoru…

Rab, 27.8.2009.

Podzemlje

Promijenili smo izloge

pontonski prolazi

simfonija buđenja

na prodajnom mjestu

kolektivno praćenje

megafonskih uskličnika

u još jednom pokusu

slamaju noge

kamuflažno veselje

ribe na uzici

mašu repom

zbog čaše vode

promijenili smo ulaske

okrijepili slogove

sad složno pjevamo

pjesmu s etikete

utrkuješ se unazad

unatraške osvajaš

sva zakopana podzemlja

kojima se služim

robusne predodžbe

lektorirani sadržaj

uspijevam roniti

među tvojim riječima

ako me opiješ

moći ćeš slaviti

pirovu pobjedu

u svom rezimeu

odjeni mi košulju

s uzorkom gradova

putovat ću prstima

vozeći kravatu

ti stegni dio moga razuma

da popustim smjelo

pod naletom pitanja

kojim rješavaš se

sumnji…

Rab, 26.8.2009.

Remi

Uspinje se kolotečina

moje srce je

bespravna gradnja

na tvome tijelu

očekujem poreznike

namet na osjećaje

pod krinkom suda

bulazne rasudi

u pet minuta

gubim i dobivam

svoje malo kraljevstvo

okupljeno oko vatre

s piksom gorkog piva

htio bih otići

negdje gdje zvijezde

imaju smisla

gdje ne postoje rasporedi

za uravnoteženu kohabitaciju

lov na odgovarajuću temperaturu

pogođeni tlak u gumama

i jednakost gluposti

u poluprigušenom ozračju

barske perspektive

gdje pijanist neumorno

pokušava dokučiti

tko jeca u glasu

bespravno podijeljeni

u ćelijama s očekivanim

partnerom za remi

čekamo na prvi hand

pobjedonosni ispad

na ulaštenom stolu

gdje pregovaraju

stolice mjesto

nas…

Rab, 24.8.2009.

Nevažno

Niti jedno

niti za drugo

kao lar bez broda

kao brod bez mora

a opet, dužiš život

neku zapisanu priču

koju otvori propuh

u pogođenoj misli

i kao da je važno

da stoljećima tečeš

kad izgubiš se odmah

na koljenima djece

i neće znati tko je

breskvu zasadio u parku

i čije su ruže skrile poljubac

nevažno ponekad

raskomoti se mladost

na klupi gdje je

već jednom mladost bila

i tko ima više prava

pravo nema nitko

poopćene kretnje

u ljubavnom kolopletu

i ranjavaju se ljudi

što vole se a niječu

lar bez broda

brod bez mora

a sunce zaći će

i danas

ne ostavljaj mi vez

jer vezat se ne želim

samo nek' iščeznu

brodovi kojim

trebali smo poći…

Rab, 23.8.2009.

Negdje drugdje

Zamara me

uspavana nota

tvoj stolni tenis

moja flegmatičnost

kartonska vrećica

ispunjena mentol bombonima

japanke pod stolom

i večerašnje nadahnuće

tvoje pitanje u rombu

odbačene novine

s kojih se cijede

crne naslovnice

nedarovitih krupjea

bogobojazno palamudiš

sa psovkom u prikrajku

kao da neizrečeno nije

neki grijeh

uvriježeno očekuješ

svakodnevni naklon

ponestaje ti izgovora

da, ostat ću hladan

vjerojatan izbor

nameće rješenja

tako je lako dignuti ruke

eto, vjerujem u sebe

konačno i napokon

kad te dotaknu milje

i rastvore se šavovi

ništa ne vuče unazad

bjesomučna zavist

čini te još slabijom

ako se igraš

vjeruj mi, ne sudjelujem

negdje drugdje sam

u pravom trenutku

pronašao sebe…

Rab, 22.8.2009.

Bure dolaze

Dolaze bure

na paleti ljeta

grožđe ose sišu

vjetar šapuće o njoj

ako si istina

više nisam ovdje

Zagrebe, pusti kiši

da ispere svaki

moj trag

jer ništa neće

nedostajati s njom

kad me shvati

željet ću je

u razigranom vrtlogu

kad stignu mijene

na plimnoj zori

dar njenih ruku

ponijet će me

u izgubljene kvartove

gdje dječaci vode ratove

za prevlast nad kestenovima

polako neka kiše brišu

sve lakše me nema

u tuđem zaboravu

poneka točka u slici

sve manja

nepotrebno se dajem

na krivim mjestima

sad njena sam cesta

slušam buru u dolasku

ako je ona istina

vjetar sjevera šaputat će

mi o njoj

Zagrebe, pusti kiši da

ispere svaki moj

trag…

Rab, 21.8.2009.

Survalo se

Survalo se u me

inati se i peče

slap jetki

nosi trun poniznosti

u hladu živih maslina

hrani se žila

iz koje crpim

bistrinu oka

ne raznosi me

od vrata do vrata

nema me za sebe

u konopu snage

vežu se kose

izlaz od ljudi

troši neman

onaj iskon

nepatvoren od strana

samac zamišljen

zarasta u starca

survalo se

živo guta pred sobom

mlaz mineralne sjete

valja pijesak u kamen

i žuti zub

razmrskanog voća

ne tješi glad

imao bih je

u tužnim ulicama

gdje zastaju prsti

među stubama

gdje kameni cvijet kuća

miriše po davnini

pustio bih da se surva

iz mene neka nosi

tek rođenu

večer…

Rab, 19.8.2009.

Zrno bibera

Daješ mi

zrno bibera

u oku lastavice

ne želim bitnost

ono sputava

razabirem sutra

zamagljenu djecu

u rujanskoj kiši

nedjeljom

držiš se za ruku

i dijeliš mir

prokišnjava obzor

razmazana slika

zalazak ne postoji

zrno bibera

blješti crnilom

dan je izmoždena sipa

u grlu lastavice

toplina juga

pritajit će me školjke

u plesu vlasulja

rakovica kroji odijelo

za vjenčanje

svadbeni korak jeseni

kad probudiš srce

iz oka lastavice

suze bibera

gorčit će obzor

vratit ćeš zalazak

u tinjajući dan

rujanske kiše

bubnjat će novu večer

s malo dobrote

okupat ću jutro

u toplini

s juga…

Rab, 18.8.2009.