petak, 29. srpnja 2011.

Spokoj nad Rabom

Nazirem te u iskonu

u šterni što puca od suša i godina

u kapi meda koja klizi niz

nabreklu koru smokve

grizemo se slanim poljupcima

ostavljenim tragom srpanjskog ljeta

Rab te golica sasušenim smiljem

i bridimo u buri što rastjeruje oblake

ne budi tužna u večernjoj sjeti

opusti se osmijehom zvonika

pred nama uzmiče besan

čuje se pjesma s Dolina

zaljubljuje se vrijeme u sive stijene

pitaš se: zar baš moraju o podne

nemirom stranci tištati more

a tvojom maštom plove jedrenjaci

gazimo plićak prepun riba

čekamo jesen u maslini

i djevičanski sok na slanoj srdeli

čekaj, ne bježi od sunca

dan je priča s kamenog suhozida

drijemež gušterice i zuj pčela

pričekajmo večer da nas rashladi

nasloni se na zid stoljetne kuće

pod krovom ples macaklina

lavež srca koje kuca valovima Jadrana

Bog nam je dao da se oči goste ljepotom

u nepce se uvlači trpkost vina, punoća

ne okreći leđa Kanatu i umornim borovima

pogledaj kako Velebit stremi odvojenoj duši

u Gospinu vrtu večeras cvjetaju zvijezde

zagrizi u grozd neviđene slatkoće

to su žuljave ruke jutrima hranile zemljom

pogledaj kako rastu uspomene u borama

gdje se napinju preplanuli mišići i

gore usne od žeđi slijepljene jeftinom cigaretom

zaustavljen iskon u selu na brdu

cvili hrđava preša i broji ljeta

čuje se cika odrasle djece i vida

razbijeno koljeno na cesti kraj šterne

zagrli me kako i ja grlim taj sitan otok

u zjenici Mediterana i plači

plači kad zadrhtiš nad ljepotom

i čuvaj, čuvaj nas u naručju

spokoja koje donosi Sunce

što se budi zada Velebita…

Rab, 29.7.2011.

utorak, 26. srpnja 2011.

Jednaki

U rukama vulkan,

mesnata lava postaje moje more,

crveni se i krade moju boju,

možda izrastem u njegovoj silini,

pa kad otpuhnem snježnu kapu s vrhova,

promatrat ću svijet kako on promatra mene,

nedodirljivo i s visoka,

izjednačeni u pogledu,

imat ćemo oči pune pepela,

razbistrit će nas vjetar,

u zadnji čas progutat će nas noć,

svijet i ja imat ćemo bijes u rukama,

pomalo hladeći se

lava će okamenit našu prošlost,

zbijena u mojoj šaci guli zanoktice,

u kamenu ne cvjeta cvijeće,

postat ću polje kamenog mora,

jalova hrid veže barke za nas,

udaje se mjesečevo dijete,

dok ne izgubiš majčinsku skut,

zarobljen si u emocionalnom herbariju,

volio bih imati sjenu na licu,

pod sjenom manje sjaje oči,

vulkani su poput ormara,

u njemu su sigurne ruke od dodira,

ako se bojiš lave ne uzimaj ničije srce,

da ni ne znam ugasio sam svoje more,

izgubio sam crtu života i dobio stijenu,

sad će se i o mene razbijati sudbine,

postajem kameni grbavi kit,

prepoznaje li netko moje pjevanje

u moru ljudskih šumova,

ako me ulove harpunom slomit će zube,

vulkan je jači od mojih ruku,

ne želim ga imati a on i dalje traje,

zasipa me lavom i izjednačuje,

teško je biti jednak samome na vrhu,

čekam vlastitu erupciju,

srećom, sjena na licu čini me tajanstvenim,

u zamračenju ne moraš pokazivati hrabrost,

dovoljno je da pokažeš svoj mali vulkan,

i svijet će pomisliti da si dio njega,

gledano oči u oči to je potpuno nebitno,

ja ne gazim svijet a on želi pregaziti mene,

to je bit jednakosti, biti jednako pregažen,

čuvam svoj vulkan, grije ruke i uzvraća lavom…

Rab, 26.7.2011.

subota, 23. srpnja 2011.

Stopiranje sobe

Putujem na mjestu

stopiram sobu u prolazu

dok grmi najbolje je putovati krevetom

u panoramskoj idili zeleni se čempres

ne poznajem put

čim zatvorim oči stigao sam do ruba

nagneš se i vidiš vuneno more

oni s udicama znaju kako se love nečiji koraci

putujem po mraku

tek toliko da ne naletim na parkiranu stolicu

prolaze me plahte i uzorci na šalici

zavjese su egzotično raslinje

s kojih dopire krik zaigrane bure

u jezeru vremena plutaju kazaljke

kad jutro zakasni na doručak

utopljenici se hvataju za vremenske splavi

preda mnom pećina sa špiljskim majicama

popločana cesta trpi žuti uteg

između vrata i prozora prostire se kotlina

neuobičajeno za putnika mjesto predodređuje

brzinu statičnog kretanja

onaj koji trči na mjestu nema potrebe

da se oduševljava naviknutim krajobrazom

nagaziš na madrac i ubrzavaš usporavanje

kad putuješ sam u sobi rijetko uzimaš suputnike

može li računalo spasiti krivo skretanje

planina ručnika sunovratila se kraj uzdignutih polica

oblačne knjige najavljuju kišu riječi

negdje, sasvim lijevo od nas kulturna znamenitost

u papiru zamotana bočica vina s molbom

da ostane netaknuta u sobnoj jurnjavi

žuri mi se stići iz nepoznatog razloga

parkirana svjetiljka brani izdisaj

potrošen benzin u šalici kave

soba me iskrcava na mjestu polaska

divno je kad možeš računati na izlaz

sve što sam vidio u sebi zasljepljuje

oko mene ima puno više za doživjeti

recimo; zelena žica koja steže ogradu

preko nje preskače sunce, pod uvjetom

da mu se mrak ne ispriječi na prozoru

preferiram noćna putovanja, manja je gužva

ogladnjevši od puta odmatamo čokoladu

soba zadovoljno mljacka i širi se

sutra kad naiđem na nju kladit ću se

na suvozačko mjesto…

Rab, 23.7.2011.

petak, 22. srpnja 2011.

Srce u koferu

Završavam u međugradskoj

s čekanjem i prašinom na tipkama

servisiram lijenu ravnodušnost

izbijenih bubrega s urinom u zglobovima

navodno bi se trebali voljeti spontano

završavaš moju rečenicu, neprimjetno

lako prepuštam inicijativu

zar laž ne treba iskustvo ili ovisi

o naivnom sugovorniku s par poteza mišem

zakoračiš u nevinost i baljezgaš gluposti

pridajem ti pažnju, koristiš moje oči

nedopušteno zalaziš u moju intimu

kraljuješ na reljefu izblijedjela cvijeta

sad bih trebao biti zaljubljen u tebe

i nizati neočekivane stihove

iscrpio sam mentalne zalihe

škripućem u hodu i kapljem rđom

bilo bi dobro da me ugasiš

prsti ti postaju prozirni poput papira

imaš neonsko srce koje treperi na nepoznato

moje trenutno izbiva kod uličnih zabavljača

odmaknut obraz udubljen poput spužve

nakuplja li se kiša u tvojim jamicama dok se smiješ

kišu ne vole depresivne zgrade, onda im rastu umnjaci

ta stražnja vrata u mom sjedištu izbijaju prozore

kirurški se odstranjujemo iz sjećanja, prvo smo

odstranili glas i zanemarenu visinu

ljudi olako prepuštaju strast pločnicima

jednom, dok zaista ništa nije odvlačilo moju pažnju

na pločniku je nečija ruka obgrlila rasvjetni stup

nestvarno koliko jedna ruka može drhtati zbog očiju

sam pogled na nju učinio me još osamljenijim

htio sam opteretiti vrat tuđim rukama i nositi

vatru gorućih prstiju nepoznatih žlijezda

može li se zaboraviti voljeti, otpisati kao propalu robu

nagradiš se noćnim programom radija

i praviš se da plačeš zbog nečije distance

kad ulični trgovci smijeha pođu kućama

zatvoriš srce u pohabani kofer i nalijepiš marke

onda to emotivno čudo putuje bez pratnje

nalijepiš broj telefona i čekaš poštenog nalaznika

barem tako postajem putnik kroz neostvarene veze

samo, u toj svoj nepažnji muči me pitanje:

koliko izdrži srce u koferu?

Rab, 22.7.2011.

srijeda, 20. srpnja 2011.

Alt saksofon

Džez otapa kocku leda

prožima me dubina glasa

alt saksofon i pritajeni bas

s melankoličnim prizvukom prošlosti

u posjedu kiše hibernira veranda

prizvuk ruralnog kriterija ukusa

nesrazmjer glasnoće i ugode

moj sluh bori se s vriskom modernog

zatamnjena soba uvlači sparinu

nakrivljena stvarnost u prolaznoj cikloni

na međi lavande i ružmarina izbija kadulja

mastopatija oblačne mase i pokošena kupina

vrućina u izgnanstvu s par bobica grožđa

lokalna postaja egzistira od nostalgije

ne otkrivam razlog zamišljenosti

u svom raspoloženju čekam solažu

predvidivo, saksofon hrapavo odvlači pažnju

bubanj mijesi udarce i sipi u suzvučju

more je rashladilo odraze, bijeg svjetlosti

smije li grmjeti u refrenu, bridge nakon solaže

i tu smo, s nevinim uzdahom klavira

nakupljen u svojoj postojanosti ne uzvraćam

na promjenu ritma, tek opuštena misao

kiši predano, uz bok se budi bura

jutros sam uhvatio ljeto u buđenju

dok zamahujem rukama kroz kristale

upijam zelenilo razraslih trstika

nekoć smo more i ja svirali na nju

džez ne dopušta jaz među generacijama

s upitnom čistoćom prilazim duhovnoj hrani

saksofon brusi bore na mom čelu

odvlači zastore i razmiče škure

struna neponovljive privlačnosti

danas sam neobjašnjiv sućutnik

kroz izmaglicu brušenih zvukova

jedrim k neprilagođenom stavu

kimam glavom na svaku misao

reproducirajmo stvarnost u baršunastom altu

saksofon zvuči tako profinjeno

osjećaj dubokoumnosti u nerazumljivom

rasplinjuje se stvarnost i doza izgubljenosti

pokušavam odgonetnuti pojam u muzikologiji

onaj u kojem ne pripadaš ni jednom stanju

a opčinjenost trenutkom nameće ponavljanje

potreba za ugodom u dubini limenog glasa…

Rab, 20.7.2011.

nedjelja, 17. srpnja 2011.

Ruzina i sol

Ja sam brod od ruzine i soli,

pitura me nebo modrim kišama,

valja me more i u prsi doli,

taman da potonem u svojin mislima,

dišpera me život, dišperan od sebe,

kalete su moje ditinstvo mi dale,

a ja činim fintu, ka ladniji od tebe,

u ruzinavo tilo sve su štorje stale…

Nareslo je brime, obrasle me drače,

skupile se kiše pa se u me toče,

zaškurilo je srce pa još boli jače,

ono tvoje misto ča u meni plače,

Zasinilo je nebo sve poznate kantune,

naresla su dica, a znanih više nima,

potroši nas vrime, ka stare lancune,

ti si moje lito, ja san tvoja zima…

Sad sam brod od ruzine i soli,

rastočili me ljudi za svoje nevere,

ono tvoje misto - čuvam ga u boli,

a more me valja i spomine pere…

Rab, 17.7.2011.

subota, 16. srpnja 2011.

Maslinine grudi

Presvlačiš se sjajem

tvoje grudi bujaju maslinama

a ja sam ugasla crnika pod zidom

negdje gdje zastajkuju oblaci

bude se tvoje oči i gledaš me morem

zapisuje te podne u sjenu čempresa

pod rukovetom sažetih jutara

sasušen morski cvijet trusi lati

grabi te vjetar za kosu, odvlači

na rub zapaljene verande i kovitla

tvoje maslinske grudi gore na zenitu

drhtaj mora dodiruje tamna stopala

ljeto blaguje pijesak s tvojih listova

meka si poput noćnog povjetarca

dišu li loze na tvojim rukama

vrije li vino u tvom mladenačkom srcu

okupaj me studenom sjenom

dok protičeš mojim korijenjima

zebu li crnike na ljetnom suncu

dok masline sjaje u pogledu

divno je boljeti usamljeno drvo

ne veži svoje grane o moje

ne daruj me plodovima nebeske snage

liježu školjke zatrovane poljupcima

jednom, kad uspravno usahnem nad morem

kršit će me bura s tvojih obraza

i neću čuti pjesmu rascvjetanih djevica

ni vapaj raspucale zemlje poda mnom

tiho ubrat će mi grane puni Mjesec

nada mnom hodat će okljaštrena loza

suhih usta žeđat ćemo zbratimljeni

ne opirući se mlijeku nebeskog svoda

kad nas pregaze kamenom bez soli

oduzmu svijest zaraženu žudnjom

ti i dalje presvlači se sjajem

da mi sjajem ispratiš misli

u trenutku kojim vjeđe teže

da zatvore horizonte nad tvojim stopalima

i ne misli me šušnjem razigranih grana

već podari jedrost razgaljenom suncu

neka te guta radost krcatih plaža

a ti ponosita, maslino moja

rađaj djecu nepoznatim ljubavnicima

da svijet poje o sjaju grudi tvojih i

smrti crnike pod nagim zidom…

Rab, 16.7.2011.

utorak, 12. srpnja 2011.

Slučaj za očevid

Savijaš vrijeme u pletenu košaru

nabacuješ plodove svemira

češkaš me iza uha i promatraš

kako ti palac putuje rubom stola

na stanici neke izgubljene linije

tramvaj čeka jesen i vozača

hlad traži elegantnu liniju

zabavljena sobom otvaraš me

kao rashlađenu limenku piva

točiš me bez pjene, osvježavaš

limun na svojim iscrtanim usnama

negdje u raščišćenom signalu

vezuju se slike pustinjskog podneblja

škorpion u krugu pleše mrtvački ples

kako uspijevaš tako ravnomjerno disati

koncentracija i prisebnost ravnodušnosti

kostriješi mi se ruka dok guliš boju s mene

sad sam još bljeđi pod tvojim svjetlima

žene kada upijaju moć imaju čudesan smiješak

izražena boja očiju i podčinjenost muškarca

koji žudi za melemom, oprečnost

tko je slabiji u toj berbi univerzuma

gube se simboli na vratima toaleta

muškarac se štiti napetim mišićima

tvoj palac se vraća istim putom

kad ozebu tabani dlanovi se znoje

nervoza pred raspad sistema

zrak se utjelovljuje u tirkiznu plazmu

režemo si ruke poljupcima, samurajski prizor

kad izgubimo tijelo ukiselit će nas u staklenci

srce do srca probijeno umjetnim noktima

čemu služe prsti na vitrini, kraj svijećnjaka

kao sasušena kubanska cigara, suvenir

na strastveni izlet u tvoju kosu

seciramo dodire i trančiramo trenutak

tvoj jezik je naoštren nož kojim me

režeš poput kruha sa sjemenkama

bezukusan sam kao i tvoj palac na stolu

ostavljamo otiske po sebi tražeći krivca

kad nas istraže detektivi pod mikroskopom

bit ćemo samo još jedan

slučaj za očevid…

Rab, 12.7.2011.

subota, 9. srpnja 2011.

Priča o barbi

Pričao bih ti o moru

o vezanim jedrima i svjetioniku

rastočenim veslima što

urastaju u ruke i režu valove

i o crnoj mački sklupčanoj

na provi drvenjaka

pričao bih ti o čovjeku

potpuno sijede brade

na čijem licu duboko

spavaju bure i juga

o njegovoj mreži

i ponekoj ribi koju

vreba to umilno crno klupko

jednom, dok je samotno

na pučini povrh zadnjeg škoja

uhvatio sunce u svom šeširu

more je šumilo njegovo ime

a on je sklopljenih očiju

gutao bevandu iz zauljene boce

i mirisao na vlagu isprepletenih cima

s juga omara, sa sjevera nevera

pred srpanjski zvizdan dug i vruć

nad praznom kašetom par osa

i muha što se tuče za riblju trulež

izuo je starac sandale i zaveslao u neveru

potjerao mačku pod provu, zapalio

od ruku vlažnu cigaretu i udahnuo

onda se namrštilo more i tražilo

da vrati ono uhvaćeno sunce u šeširu

nad morem bubrilo je nebo tamom

ljuštilo je oblake i prijetilo silom

stari vuk iskezi onih par zuba u neveru

otpije zadnje od bevande i spusti vesla

nad kašetom ni osa ni muhe

tek tajac u zraku što prijeti nekim strahom

starac pogladi onu bijelu bradu i zagleda se

na žute prste dogori cigareta, on ju baci

more je odnijelo malenu žutu splav

dignulo se more i zaplesalo u oluju

vrišti mačka pod provom a starac stoji

prekriži se kao da moli oprost od grijeha

udari munja u daljini, zatutnji, nestade ga

dan nakon nevere nađoše ribari mačku na provi

barbe nije bilo, bacio je mrežu da ga pokrije

kad pred san ispriča priču umirenom moru…

Rab, 9.7.2011.

utorak, 5. srpnja 2011.

Savršenstvo

Kava u kasnu večer

nepreciznost u odmjerenosti

nepotpisani likovi s isključenim tonom

obvezatno sagledavanje dana

grubi šav na horizontu dopušta noći

skriti zaslanjeni Pag, nemaštovito

u suprotnosti okusa, slatkoća budnosti

izviruju svjetla na hrptu Dolina

mjesečare barke u lovu na lignje

ocrtavam tvoj lik na zamišljenom platnu

kakvog umjetnika može izroditi

nepomična vizija zasjenjene žene

uzmiču putnici na čempresima

ovogodišnji urod cvrčaka ne dopire

do paučinom ispletenih jedara

na srebrnom moru umorne starice

škripa ogoljelih kostiju mudraca

proriču koprenu jutarnje izmaglice

providne oči usnulih hortenzija

odbijaju sunce i plaše orahovicu u hladu

mogu li prsti srasti u sunčeve odbojnike

krvari pogled pod vjeđama

mliječ lažnog sunca doziva leptire

večeras macaklini očekuju gozbu

moj potez ruke teži k savršenstvu

knjige tako nevino čuvaju svoju intimu

ulice imaju stisnute zube i škrguću strancima

na mom čelu putuju bešumne rijeke

poda mnom biserni odsjaj pažnje

treba predvidjeti otisak spokojstva

dok me večer gladi po kosi

uzdiše kamen crvenim dahom prašine

sitnicom previđam boju tvojih očiju

želim prozirnost na tom dijelu platna

kad se zagledam u tvoje oči

u lik koji neizbrisivo titra preda mnom

želim vidjeti Rab osvijetljen u noći

jer to si ti, moja razigrana slika

tiha glazba s raštimane gitare

i napeti konop na brodu lutalici

želim te gledati u oči i biti sanjar

onaj što se budi s platnom u pogledu

na more što se ljeska… i umačem prste

i slikam savršenu ženu na savršenom platnu

savršenstvo…

Rab, 5.7.2011.

Strah od sna

Bojim se Zaspati Jer bih te Sanjao A opet Ako te Ne sanjam Kao da i Nisam Spavao...            Zagreb, 6.3.2018.