subota, 27. veljače 2010.

Lavina

Bez previše snage

igramo oduzimanje

sužavamo prostor u okvir igre

moji dani su razbacane igračke

s otiscima tvojih prstiju

bez pravila i pobjednika

učini moju sobu kutijom

u koju pospremaš

lakiranu potkovu predodređenu

za nebitan trenutak sreće

organiziraš samovanje

dok se mrvice zavlače pod krevet

je li skup osjećaj požude

hormonalni stres pod napuklim noktima

zašto nisi uzbuđena igračem

predvidljivo rješavaš situaciju

ukoliko zapečatimo prošlost

ne moramo rješavati zaboravljene slučajeve

trebam vrata pred sobom

u predsoblju čekaju nove igračke

kontaminiramo police podignutom prašinom

ti si neobično hrabra na prvu

pratim te zamrljanih lakata

raspoznaješ tragove na parketu

kao da i postoje

pažljivo brišeš svoje

da ne bi ništa ostalo za nama

nagovještaj dosade u sukobu

inscenirano rušenje mostova

puštamo ptice iz kaveza

ti listaš proljeće u magazinu

dok se ja pripremam za spavanje

negdje noć stvara upitnike na prozorima

kontinuirani bljesak bespoštednosti

kad pospremimo sve za sobom

ostat će prazno središte

nesmetano sam motiviran

dok tražim snijeg u vati

ti pronalaziš sunce na lusteru

gotovo istovremeno

naše noge nestaju

pod lavinom popluna

još uvijek je prehladno

za proljeće…

Zagreb, 27.2.2010.

četvrtak, 25. veljače 2010.

Ostat ćemo mi



Otplovit će moj grad,
za brodom moje sreće,
i ostat ćemo mi,
a on se vratit neće,
u nijemom putovanju,
uokrug svoga mjesta,
zagledani u tamu,
tvoja ruka – moja cesta…

Svjetionik mojoj duši,
iskrit će na hridi,
nad valom što se ruši,
još se svjetlo vidi,
budi vatra koja gori,
da izgore tišine,
dok se tijelo bori,
da pobijedi dubine…

Vratimo naš grad,
trenutke svoje sreće,
i zagrli me sad,
dok brod se kroz nas kreće,
nek' iskre naše hridi,
nad valom što se ruši,
još se svjetla vidi,
još goriš mi u duši…

Zagreb, 25.2.2010.

srijeda, 24. veljače 2010.

Pusta riva


Ne dopiru riči,

i sve me manje ćutiš,

za ovo moga grija,

prida sam ti dušu,

večer i vino s tugom će me stići,

dok tvoji vitri još u meni pušu...

koje sam sriće,

već odavna nisam,

pronaša spokoj u žaru tvome,

mirim se sa sobom,

a rastanak mi sviće,

ka kamen teške suze sad mi rone...

Uhvati sam jubav,

a jubav ne mo'š vezat,

ča ju jače držiš,

ona slabja biva,

ka grota tiskat stane,

ča ju više želiš,

ja sam pusta riva,

ča broji zadnje dane.

Ne dopiru riči,

a grlim cenat mora,

onaj ča Bog je,

da u tvome oku,

moja je jubav,

zaparana bora,

ča bridi srcem,

u snu duboku…

Zagreb, 24,2.2010.

utorak, 23. veljače 2010.

Naučila si me


Osvajaš me kada si daleka,

pritajena, nestvarna k'o san,

u mojoj duši na te mjesto čeka,

potrošen sam, a želim da se dam,

koliko ljudi ostanu za nama,

i griješim često, rijetko ispravljam,

ti u meni, a opet tako sama,

dan za danom svjesno propuštam…

Mrzim kada hrabro se povučem,

a još lakše ljubav ostavljam,

ti cijeniš život, a ja ga dotučem,

pa sve kao da zaboravljam…

Naučila si me,

da dogorim do kraja,

sve što značim ti,

sada nas razdvaja,

naučila si me,

da shvatim tko sam bio,

samotnjak koji se,

u pjesme svoje skrio…

Zagreb, 23.2.2010.

nedjelja, 21. veljače 2010.

Jutro s tobom


Jutro po kojem pamtim,

svaki dan za nama,

hodam tvojom rukom,

svojim prstima,

Zagreb još uvijek sanja,

nestvarno mi poklanjaš,

nedjelju na rukama,

i svoj miris ostavljaš.

Okreni lice prema meni,

iznova se divim,

i krišom raskriveni

samo tebe vidim,

ti si najljepše,

jutro koje budi me,

u nedjelji,

svojom dušom gledam te…

Zagreb sanja da se s tobom budi,

ti promijenila si moja jutra,

kao osmijeh što se licu nudi,

ja ti nudim svako naše sutra.

Zagreb, 21.2.2010.

subota, 20. veljače 2010.

Na kavi


Uz kavu i sunce,

terasa puna ljudi,

grad je u prvoj šetnji,

izmamio i nas.

Koliko duge,

stane u tvoju kosu,

pričaj mi nešto nježno,

obožavam tvoj glas.

Uzimam zgrade,

one su buket ruža,

koje mi srce pruža,

za jedan osmijeh tvoj,

govoriš nešto,

ja plovim tvojom kosom,

napokon s tobom sretan,

ti si život moj.

Kad dotaknem tu dugu,

u tvojoj kosi,

i puštam nježnom glasu,

da grli me i nosi,

u šalici od kave

plešu dva lika,

mi ta smo slika.

I grad je nama svježi buket od ruža,

u šalici od kave se isteže i pruža,

i ove bi terase nekud da plove,

tvoj glas me zove…

Zagreb, 20.2.2010.

petak, 19. veljače 2010.

Ovdje

Ovdje uz mene,

beskrajno raste čežnja,

nebo se lomi tvojim

pogledom iz sna.

Nedostaje sunce,

sad svijetle tvoje oči,

ruke od dugih sjena,

vuku me sa dna.

Ovdje uz mene,

beskrajno teku rijeke,

more se lomi tvojim,

suzama iz sna.

Šaljem ti vrijeme,

godine i minute,

troši ih mojom čežnjom,

dok vučem se sa dna.

Trenutak što si bila,

u mojoj samoći,

svjetlo je što čekam

da će mi doći,

nebo što se lomi

pogledom tvojim,

tu i postojim.

Zagreb, 19.2.2010.

utorak, 16. veljače 2010.

Čovjek od pijeska



A ti mi dođeš kao kaplja kiše,
dok stara priča uvlači se u mene,
i moju prošlost sadašnjost već briše,
a sreća kaput poderan okrene.
Ti bezbrižno se budiš,
u jantarnom jutru,
neiskvareno snuješ o ljubavi nježnoj,
a ja sam čovjek što sipa se kroz prste,
samo su jeke još u meni čvrste!

I bit će uvijek tuge da zarosi na sreću,
ponekad u nama procvjeta u boli,
a svoju prošlost ne dam, zaboravit neću,
čovjek sam od pijeska što tuguje i voli.

A ti mi dođeš uvijek ista,
pospana, još snena,
i duša mi je čista,
bolno zaljubljena,
i tuga što zarosi,
tugom svaku sreću,
svoju prošlost ne dam,
zaboravit neću.

I bit će uvijek tuge da zarosi na sreću,
ponekad u nama procvjeta u boli,
a svoju prošlost ne dam, zaboravit neću,
čovjek sam od pijeska što tuguje i voli.

Zagreb, 16.2.2010.

petak, 12. veljače 2010.

Kihanje


Dan u grudi snijega

snijeg na kosi grada

pristajemo padati u sebe

nerječito opisujemo stanje

izvantjelesnim skokovima

nabrušeni vrh nosa

oblakoderom ždere

kandirane letače samce

razmještamo nas po ulicama

ti izviruješ iz kvartovske torbe

s medaljonom križara oko vrata

sretan ti put u prizemljenju

dan ima crvene obraze

i kotrlja se u snjegovića

još malo i bit će

statičan broj na kalendaru

s ranjenog neba frca perje

linčovani pločnik zaronjen u katran

smaknuće kilometarskih livada

samo ovdje kamenje cvjeta

podzemnim želucima

još malo i progutat ćemo

štangice kancerogenih automobila

pod suknju operne pjevačice

razmazuješ me po trepavicama

vodiš snježne ratove s danima

grad ima razbijeni prozor

s kojeg mašu izbjeglice

potočni maršali začepljenih odvoda

opet smo bacili previše od sebe

bez padobrana kupimo perje

negdje u zraku zvone mobiteli

odgovaramo na anketu

sutra ćemo trebati masažnu fotelju

uvjereni u svoju bolest

liječimo depresiju andolima

kad kihnemo od susretljivosti

raspršit ćemo se

po kravatama

uštogljenih odgovora

i izrast ćemo

u glasačke listiće…

Zagreb, 12.2.2010.

srijeda, 10. veljače 2010.

Liče me


Kad lati piz tuge,

i ne moreš živit,

kad je prije za umrit

nego se minjat,

kad život ispuni boršu,

a lita je sve manje,

kupi u prsi,

i tija bi bižat…

Neka me liče

pisma dupina,

galeba osmih,

i vonj mora,

neka u prsi,

brnistra cvita,

ja bit ću idro,

ovega svita,

neka me liče,

punte i škoji,

ma ča je briga,

kad sunce grije,

pivajte pismu

dupini moji,

moja se duša,

u galebu krije.

Kad lati piz tuge,

i stane se cidit,

i pri bi umra,

jer ne moreš živit,

neću se štrecat,

neću se jidit,

pismon dupina,

tugu ću smirit…

Zagreb, 10.2.2010.

ponedjeljak, 8. veljače 2010.

Predaja


Izgužvana papirna kugla

žvače tvoje suze

probavlja vrhove prstiju

i ožiljak od noža

jednom si natopila kruh

svojom nepažnjom

nesvjesna, rezala si

kukuruznu dušu

crvenu od tvojih

izmorenih zrnaca

dok te je slavilo sunce

šaptala si uz mlaz vode

stihove Jesenjinove

htjela si u mirisu sijena

zamijesiti kolač od

lastavičjih gnijezda

u čast proljeću

i otisnutim tragačima

idiličnih pejzaža

zbog kojih povazdan

snatriš napuštena sela

gdje kamene kuće

govore iz srca

papirnata kugla

žvače suze neodlaska

tiha predaja blijede ruke

zamara te količina pažnje

prije no što obrišeš

crveno jezero sa stola

možda ti slučajni oblik

razlivene želatine

prorekne nenadani susret

s čovjekom bez strukture

kojem samoća nije strana

jednom si bila

učiteljica s jabukom u ruci

i kestenasta želja

tek procvala u oku

kojoj se dive dobri dupini

podijeli sa mnom

samonikle suze

što ih nesebično daješ

papirnatoj kugli…

Zagreb, 8.2.2010.

Strah od sna

Bojim se Zaspati Jer bih te Sanjao A opet Ako te Ne sanjam Kao da i Nisam Spavao...            Zagreb, 6.3.2018.