Koliko smo se
puta susretali
na nekom
okretištu tramvaja
uz škripu kola
i namrštenih prolaznika
vjerojatno si
ljuštila pečene kestene
i nešto živo
objašnjavala nekome zbog nečega
Bože, kako mi
se moglo dogoditi da te previdim
da previdim
taj žamor koji mi se mogao dogoditi u srcu
a grad je bio
poput kristalne vaze pune cvijeća
jesmo li se
ikad susreli na nekom od zagrebačkih trgova
moj ruksak
išaran i s par srednjoškolskih knjiga koje se
skrivaju pod Dinamovim
šalom, besmislice na tek obnovljenoj stanici
trenutak dok
se uspinješ u tramvaj i tražiš slobodno mjesto
jesam li te
ikad susreo u Kulušiću ili Jabuci u trenutku tinejđerskih pijanstava
u
melankoličnom odrastanju pubertetlije koji se pokušava sakriti od svijeta
u toj
preglasnoj masi, nesavršen i utamničen Radinim interpretacijama
zadnji put sam
te, valjda, susreo na nekom tulumu, bio sam neprimjetan
s gitarom i
nekim potresnim Balaševićevim stihom
pritajio sam
se u tom sazrijevanju vremena
oblikovanju
ulica prema sjećanju
i cviljenju
kolica koja donose novu perspektivu
tko zna kad
ćemo se ponovno sresti
pred nekom
ambulantom uz strah da nas je sustigao snijeg
zamračena soba
i kratak fitilj na strpljenju
molim te, sljedeći
put kad se susretnemo, zaustavi me
želim te
vidjeti onakvu kakvu te pamtim u prolazu
sjećaš se,
imala si vunene rukavice i budućnost u očima
bila si
savršena, savršena za prvi susret na nekom okretištu gdje tramvaji
dovoze umorne
radnike i svijet miriši na mljevenu kavu
čekam te,
čekam s mjericom kestena, tek toliko da imamo s čime popuniti praznine
kad ostanemo
bez riječi od ponovnog susreta...
Rab, 29.10.2013.
