petak, 31. srpnja 2009.

Sužanj


Ti

Galijo

tvoj sam sužanj

slijep i gladan

kud me vodiš

kud te vodim

bez smjera

lahora s mora

tvoja nutrina

mračan pakao

tvoja natrula rebra

moj su dom

ti

Galijo

posljednji je atom

urezan u tvoja vesla

srast će okovi

i jurišat ćemo

na otoke i stijene

kad malaksao klonem

tražit ću pjesmu ptice

ona će nosit moju slobodu

i tračak sunca

na mojim ranama

i sol divljeg mora

i gnjev snažnog juga

u jednom zaveslaju

sužanjstvo moje

otrpjet će

jer jednom mora doći

izbavljenje…

Rab, 31.7.2009.

četvrtak, 30. srpnja 2009.

Dug put

Ne volim studen u tvojoj riječi

bez imalo topline

bez imalo nade

to nije obzir

to je ništa

to je kap što prelijeva čašu

ne volim sebe

prokleto iskrenog

tvoj glas je šampanjac

što opija lako

sve dalje je pijesak

i mokra ruka

što odmara u plićaku

ne volim bijeg

groblje slonova

i dug put do saznanja

zar opet negdje

pod kršem slutnje

nanovo s Bogom

pričat ću u noći

ne volim studen

neizravna prizemljenja

dobiješ krila

a stvarnost sunovrati

i polje snova

pokošeno leži

suho i prašnjavo

daleko i nestvarno

iznova nikad više

tek tužna pjesma

slonova

nad bogatstvom

predaka

i moje bjelokosne

studene ruke

ne volim

a volim…

Rab, 30.7.2009.

Ljeskanje


Usporen i mlak

transferiran na peron

gdje čekaju moje odustajanje

na prvi vlak što naiđe

a volja, volja me nije

ne može me bacati

mjehur sapunice

u gnijezdo rakovica

moja blagost veze tvoje prste

provlači kroz šaš iščekivanja

što nam dolazi

namreškani obzor bez svitanja

a plaha noć donosi

zamršene usne

s kojih kaplje uzavrela krv

i gušenje neprestano

svojom razbuđenom maštom

tko je hrabriji

da prvi poleti ususret

a nijanse plave boje

svjetlucaju u očima

ljeska se žudnja

transferiraj emocije

znam kamo ideš

a ne daš mi da pratim

šume i jezera

u koje bacaš

srebrne riječi sa srca

hoće li nam ostati

dovoljno čistoće

za prvi

zagrljaj…

Rab, 30. 7. 2009.

srijeda, 29. srpnja 2009.

Onda


Onda kad me nije bilo

zalijepili su cvijet na papir

hodali uokrug

i bojali zidove u bijelo

moju rasipnost

prigušili su nedozreli

limuni u plućima

onda kad me nije bilo

ulicom tulila je sirena

i pucao je asfalt

od bisernih granata

uvijek sam znao odlaziti

na mala vrata

zatamnjena stisnutim očima

onda kad me nije bilo

ljeto je ubiralo ljetinu

i križ je bio teška sjena

blagi propuh vjenčao je

moju kožu za meki

skut na mojem laktu

govorio sam ništa

gromoglasno iz takta

i sve je bilo ''zbogom''

u staklenoj kutiji

onda kad me nije bilo

kao što me nema sada

razotkrio sam vatru

požudno za sebe

uvijek tražeći istinu

nalazio sam šansu

i kad me nema

kao sada

bilo me je

negdje…

Rab, 29.7.2009.

utorak, 28. srpnja 2009.

Tri ose



Tri ose
na razlomljenoj dinji
žutim se mesom slade
pored njih
nema mjesta za
zalutalu muhu
na rubu tanjura
zamišljen odraz
neobrijana lica
i bijeli stisnuti zubi
bez gladi i želje
tri ose
mrzovoljne a sretne
tjeraju ruku punu sirupa
ako zadrhte prsti
i pokažu strah pred
iskušenjem
rat će dobiti zujava
srdžba
tri ose
i prst na bradi
slade se žute nevolje
zamišljen odraz
iskrivljen na rubu
izvučen u tanku crtu
odjednom zapuše
škrgutavo jugo
ni osa ni muhe
tek slatko meso
razlomljene dinje
i nijeme brojke
u pogledu s
neobrijana lica
što razmišlja o
njoj…

Rab, 28.7.2009.

ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

Valcer

Komet u mojoj orbiti

nisam Jupiter

ne sagorijevam njegovu silinu

podignut će se oluja

razvikat će se mjeseci

u kilo-tone

i bit ću prskalica

u ruci tvojoj

dizanje prašine

ne želim znati

ono što već znam

zadrži me u putanji

žlica me muti

ona kojom svemir

hrani crne rupe

jesam li bolestan

kad vidim bijele poljane

na kojoj vranac pjeni

zaplijeni mi nemir

svojom smirenom rijekom

bez alasa i mreže

bez dovratka i kravate

na ručniku bez plaže

na valu bez mora

moj komet ususret

rasprsnut će me neviđeno

pa ako izgorim u

tvojoj ruci

bit će to strast

svemirskog valcera…

Rab, 27.7.2009.

nedjelja, 26. srpnja 2009.

Reci mi nešto

Bože,

ugasio sam rukama stihiju u sebi, komadić po komadić razdijelio sam sve, i sad kad ostadoh siromašan i nitko, dao bih i ime za mrvu Tvoje dobrote. Moje me vuče u prošlost, dok sam s visoka gazio svako poniženje, a sad, sad me guši kora kruha, pljesniva od suza, pljesniva od stajanja. Bože, mladost je porozna i plaha, i brzo ju gubiš na buri osjećaja. Ako Ti kažem da sam slab, prekorit ćeš me, jer život je još u meni, a ni jedan nije beznačajan. I svaki otpali list imalo je svoju granu, svoje stablo, nekog… i taj list sasušen što trune, ima boju mojih misli. Ako Ti kažem da se bojim, nasmijat će se netko tko ima istinski razlog za strah. A bojim se, bojim se svjetionika što me prati, valova i barke bez vesala… je li moguće, Bože, da sam Te toliko puta zazvao zbog drugih zaboravljajući na sebe. Zašto si nikad nisam bio važan? Promatraš me i puštaš da mi vrijeme dodiruje kosu i gladi bradu, zar samo vrijeme smije svojom nježnošću iscrtati mi bore, a one dolaze poput kiše nakon dugih žega. Čime Te zaslužujem? Kako da prepoznam milost Tvoju? Tražiš da ne sagriješim mišlju, riječju, djelom; zar da ne mislim, ne radim, ne govorim? Svaki krug mojih ruku vodi me u nepoznato, i što sam bliže sreći to me brže-bolje povuku sjene. Kad Ti se molim, Bože, jesam li Ti dovoljno blizu da kroz šapat čuješ gorčinu? Pokaži mi što je to ljubav, onu zbog kojeg svijet zastaje s naklonom. Nikad kao sada nisam ćutio prazninu. Huči iz mene tugaljivo, oporo, krajnje. Vrati mi osmijeh. To koplje s usana. S nečim se moram braniti od tuge! Istupih se na štitu slomljenih duša, ne poznajem se više. Znam što želim, a ne smijem, ne smijem. Reci mi nešto, makar munjom zatresi moj pogled da ga nakratko skrenem, da ne mislim, da ne griješim. Uhvatio sam srebrna krila vile i ne puštam ju, a znam da želi ići, znam, prije no što povjerujem u nju, prije no što ne bude prekasno – za mene. Bože, ako ispunim svaku otisnutu stopu zlatnim prahom zaborava, hoćeš li me probuditi samog i bez sjećanja? Kako da Ti služim? Zaboravit, prebrisati spužvom sve izronjeno vrijeme. Ako Ti kažem da ljubim, svim srcem ljubim, zašto mi ne uzmeš srce nego da je štraca, podrapano i blijedo. List ima svoje stablo, pripadanje…kome pripada moj sasušeni list, ne niknuta voćka zabranjena voća? Bože, ako zastanem slušajući školjku, kraj stisnutog oceana, bez ostavljena traga, onda, onda uistinu nisam naučio ništa…

Rab, 26.7.2009.

subota, 25. srpnja 2009.

Čekam te


Neispavan u malo

razvodnjenih sati

snažno te ljubim

i posežem u ništa

rekao sam sve

i još dodao koju

da prevagne

kad vagneš

kilometre i dane

neispavan a trijezan

točno znam što me ide

ide me ljeto, i jesen duga

ide me podne

zaokupljeno tobom

progutan stih

da se ne prepoznaš

u njemu

a kao da skrivam što mi značiš

ma već znaju što se zbiva

neviđeno oko iskri mi u duši

ja ne mogu nazad

ne mogu, pun sam tebe

samo čekam da mi večer

istinu oglasi

predaleko sam

i ovaj put

pogledao u sebe

predaleko sam

mislio da smijem

a vjeđe su teške

neispavan još čekam

da odnekud dođeš

mi u san…

Rab, 25.7.2009.

petak, 24. srpnja 2009.

Rekao bih ti

Ima me

kao posljednja pjesma

prije nego

zašuti eter

ima me

u prešućenom odgovoru

u gorčini dana

i nesnosnoj vrućini

ima me

kad si nedostupna svijetu

kad se vrtiš

na nekoj ispucanoj ploči

dok snažan glas

izvire iz nas

neku nepoznatu tugu

ima me

a koliko puta nisam htio

odustajao pa opet

postojao zbog sebe

sad bih da si moja

da mogu svakodnevno reći

ljubavi, više nećeš biti

tužna

i rekao bih ti: Volim te –

pokazao na život

jednog muškarca ispod zvona

znaš i sama

po tko zna koji put

riječ ''volim'' najteža je riječ

koju čovjek nosi u sebi

a najlakše ju izgubi

kad ju izgovori...

i onda ispočetka

traži

izgubljene stvari…

Rab, 24.7.2009.

Više no ja tebe



Možeš li me ljubit
više no ja tebe
ili je nešto
što nas bolno koči
proslijedilo je vrijeme
sasušeno lišće
u knjizi
bez naslova
ukoričeno samoćom
jesam li gramziv
uzeo bih srce
i tvoju dušu
tražio da me voliš
a život ima red
rasipaju se perle
tjedna što ostaje
za nama
moj petak
samo moj za sada
podijelit će garofule
u subotnje jutro
i opet bit ću svoj
zaljubljen k'o dijete
možeš li me ljubit
više no ja tebe
ostavit ću ti srce
na krevetu u tami
pa kad ne znaš što bi
kraj sebe ga čuvaj
i nije važno
tko ljubi od nas više
važna je ljubav
važno je da se ljubi
pa makar i tajno
između dva retka
dva goluba
stisnuta da ne
kisnu…

Rab, 23.7.2009.

četvrtak, 23. srpnja 2009.

Moje misli ti si

Tvoje usne,

tvoje oči,

tvoje ruke –

moje misli.

Zagreb okupan u suncu,

ti s hladnom kriškom voća,

a meni more ispod ceste,

priča o dvoje što se vole,

u hladu crne smrče,

nagi i svoji.

Tvoje usne,

i park kraj škole,

zelen jablan iznad tebe,

višnja u tvom vrtu,

par grmova uz prozor,

tvoje oči,

oleandar cvjeta,

par osa pod tušem,

i pas što dahće,

ti si tako blizu,

kraj podmetnutog stola,

naslonjena i gledaš

more na asfaltu,

tvoje ruke –

moje misli,

i obrazi u njima,

hladiš se voćem,

i sve si mi slađa,

Zagreb opet gori,

a Rab pleše u toplini,

moje misli ti si,

moj put dok

izgaram od slika…

Rab, 22.7.2009.

srijeda, 22. srpnja 2009.

Ti i kreten

Tegliš preko dana

probdjevene noći

u pauzi dva čina

još jedna cigareta

pokreće te nježnost

zajedničke pjesme

zašto izdvaja

dan po dan bez tebe…

kažnjava ponekad

slatkorječivom tišinom

gleda potajice

koliko mu značiš

pušta da te muči

odbjegla praznina

u kojoj su slike

nasmiješenih ljudi

i kretenski čeka

da slomi te do kraja

kao maleno pseto

što cijeni gospodara

zarobit će ti misli

na tvom kraju kreveta

dok simbolično uživa

da patiš zbog njega

kreteni ostaju kreteni

primitivno muško

ti i kuhinjski štednjak

ma uzvrati mu isto

pa tko izdrži od svega

kretenski te želi

primitivno muški, i

ne zaboravi da on nije

zadnji što je

htio biti dio tebe…

Rab, 21.7.2009.

Strah od sna

Bojim se Zaspati Jer bih te Sanjao A opet Ako te Ne sanjam Kao da i Nisam Spavao...            Zagreb, 6.3.2018.