Dvojba

Dugo se rastaju bezimeni putevi

u travi kraljevstva ostaju bez kraljevni

kako sam malo znao o prigušenom pogledu

koji je mogao pokoriti svijet

mračim se u jantarnom sumraku

izluđuje me disanje

ljepota je besciljno lutanje

otkad si haremska robinja

optočeni mramornim odsjajem

učimo sužanjsku bol

tako bih te htio voljeti

no previše je poraza

razasuto pod koljena

srećom, otoci ne putuju

i nemam nikamo

srce dvoji nad večeri  

moglo bi ga isprati more

ostat će tek sasušeni koralj

na tvom mekom istanjenom vratu

mogao sam noćima puniti jedra

razvoziti zvijezde u neke nove

ljubavne priče, no koga se tiče

kad na sprudu mrije usamljeno biće

mogao sam, da sam htio, biti

zrela smokva na tvom nepcu

a sad zarobljeni, oduzetih sjena

kao gorski izvor što uranja u sebe

gušimo se snovima

udaljeni jutrima

puštamo da ljeto

sasuši nam srca

uz spaljenu lažinu

osamljene plaže

uz koju tirkizno more

obigrava srećom...

Rab,                              31.7.2013.

25 ljeta

Ljutimo se kao da je jučer,

podbadamo kao djeca,

a za sve je kriva večer,

uz gitaru koja jeca.

Godine se same nižu,

sve je više kose sijede,

desetljeća djecu stižu,

al' uspomene te ne blijede.

Jedno more, jedno vrijeme,

jedna riva što nas spoji,

jedne usne, drugom breme,

svi poljupci moji, tvoji.

Sad polako kad se zbroje,

te dekade među nama,

još se samo sjene boje,

svih naših nanizanih dana.

I sad pitaš me ponekad,

što bi bilo da je bilo,

a sve je kako treba,

kako sudbini je milo,

drugo vrijeme je za nama,

sad smo prijatelji ljudi,

nakon nanizanih dana,

sto pameti, sto ćudi.

Rab,              18.7.2013.

Face of Arba

Nazubljeni krajolik

metamorfoza urbanog skeptika

na tren se miješaju

sol i slatko vino

jutros sam bio riba

postao sam trava

zaljubio se u pijesak

stupao morem

i kad se umire vjetrovi

prešućujem istinu

odavno pripadam otoku

oteo me Rab

ukrao mi misli

usadio zvonike u srce

otvorio luku

mnogim izgubljenim

brodovima

ne plašim se zime

na mom licu

lice je otoka

i mi smo zaton

mir na krilima

maestrala

moja stvarnost

je odbljesak

''Face of Arba''

Rab,        17.7.2013.

Mrzi me

Zaboravih se

na verandi

gdje ispijam kavu

i snatrim sreću

u nekom

paralelnom svemiru

daleko boljoj

stvarnosti

negdje gdje s tobom

učim što je ljubav

što je svađa

što je pjesma

a ti, i ti režiš

na moj osmijeh

i volimo se tako

još i više

daviš me rukama

koje miluju gitaru

nježna si i gruba

znamo se u atom

putujemo k zelenim

piramidama

a kad nas dotakne

snijeg ostavljen

na pragu svijeta

poljubiš me

i mrziš me toliko

da zaljubljeno plačeš

i ja plačem s tobom

jer mrzimo se jednako

baš kao što se voli

tamo onkraj

gdje sve miriše

na ljiljane

gdje zaboraviš

tko si i što si

gdje si samo ti

gdje smo samo mi

grubo me miluj

mrzi me

da se volimo

snažno...

Rab,          13.7.2013.