Pitaj me

Površine utiskuje večer

srce je veličine graška

svakodnevno odlazimo

prečacem od kratera

nazubljeni kolovoz

izdiše na tvojim rukama

kad sakrijemo ponoć

pod granu prezrele smokve

dostojanstvo muškarca

kopnjet će u suhom plodu

ne razvlače se krizanteme

nad imenima spomenicima

ubroji me u neki pedalj

tvoje mjesečne samovolje

trpi me još malo

kao kišu što pucketa

na limenom krovu garaže

oduzmi mi pogled

onaj u kojem more

cvjeta na čempresu

pitaj me kako sam

lažno, vjerovat ću ti

da ti je odjednom stalo

i je l' more progutalo

onaj pješčani svemir u neveri

pitaj me o borama

sijedoj bradi i rastrganoj koži

govorit ću ti besmislice

tek toliko da budemo zajedno

u dnevnom rastajanju

dotakni me hladnim vjetrovima

uspavaj u vatri suhog leda

dopri, dopri u nervozno jezero

budi moja pisana jeka

dok zvone zvona crkve

u neko podne, sasvim nevažno

nebitan cvrčak raspuknut od ljubavi

nošen mravima po nebitnom putu

utiskuje večer površine

na limenom krovu garaže

isparava nebitna kap

pitaj me, za nas dvoje

vjerovat ću da ti je stalo…

Rab, 30.8.2010.

Slam za Vanju

Zagreb i pučina magle,

jedra zgrada razapeta,

brodimo na mjestu,

izviruje Hvar kraj Jaruna,

gotovo nasukani,

...vjerujemo da ljeto,

donose ribe na Dolcu,

mršave stabla,

rađaju se kiše,

u šumu jeseni,

otoci plove k jugu,

u čaši koktela,

sa suncobranom u srcu...

Rab, 27.8.2010.

Čovjek u kiši

Čovjek u kiši,

balkon od ruža,

i jedno svjetlo,

što guta lice,

on postaje sjena,

stopljen sa cestom,

žena uz prozor,

ljubi cigaretu,

a bio je ljubav,

beskrajna snaga,

suza na licu,

čovjek u kiši,

bio je Mjesec,

i pružao ruke,

grlio nježno,

njenu tišinu.

Koga se bojiš,

ti ženo samoće,

sreća ne čeka,

u sjeni grada,

čovjek u kiši,

lije se Mjesec,

sklapa ti oči,

u tebi spava;

a bio je ljubav,

beskrajna snaga,

suza na licu,

čovjek u kiši,

bio je Mjesec,

i pružao ruke,

grlio nježno,

tvoju tišinu…

Rab, 25.8.2010.

Male točke

Bila si tako stvarna

u nekoj grupi preplanulih turista s doviđenja na usnama

blijeda lica i usporena daha

kao da su rastanci jutarnja kava

u kafiću nasred mediteranskog trga

grlio sam vruć kolovoški zrak

s okusom tople čokolade i badema

badem u kremi za kožu, u tvojim očima

i znaš, u trenutku kad sam te poželio

slikom žene koja izlazi iz mora

postao sam nevažna točka

od koje se taj savršeni prizor udaljava

kao da samo određeni imaju pravo

na vjetar u svojem srcu, a mi, male točke

predbacujemo si svaku nedovršenu rečenicu

ne zamjerajući na tuđoj sreći

bila si tako stvarna

s breskvom u ruci i kapima soka

što sljepljuju tvoje prste i mame ose

moje preopterećenje tobom

REM te čini podatnom svilom

moje su oči gruba plava boja

koja para niti zaleđena sjećanja

moja nesvjestico, svjestan sam te

razbolio sam kosti tvojim odlascima

jer svako buđenje odnosi ljeto

ugušena grupom turista s doviđenja na usnama

oni su mravi na tvom licu

neprepoznatljiva si žena s posebnim smiješkom

preskupim za usputne poglede

ako se ovo jutro pomirim

možda iduća noć izbriše rapske ulice

tu gužvu ljudi na kamenim prsima

kad bih te mogao zaboraviti

onako kako zaposleni ljudi zaboravljaju

plamen na štednjaku, ili svjetlo u kupaonici

olako, ne predbacujući si katastrofu

brišući bitne točke iz života

smijem li pomisliti

da na dnu tvojih zakopanih misli

egzistira vruć kamen s putovanja

onako stvarna kao nedostajanje

zapitaš se o smislu i pripadanju

a slobodni ljudi pripadaju samo sebi

čemu onda sva ta težnja

biti zarobljen zavazda

s mravima na licu…

Rab, 22.8.2010.

Trgovački putnik

Ti si kao supruga

ja kao trgovački putnik

brineš o cvijeću i

šećeru u kavi

dok se sramotim

nekim poluproizvodom pred vratima

ti udomljuješ hotelske zvjezdice

okrupnjuju tvoje grudi

dojiš gladnu svijest putujućeg melankolika

od mojih vještina

najbolje koristiš usahli plač

dok prodajem osmijeh za kruh

ti već gostiš iskrama crne jame

ne postoji bračna dužnost

putnik s prstenom na ruci

zavarava prazan hodnik

nude mu se izlazi u nuždi

količina tvoje nježnosti

buši moja ciklična stopala

pritajeno slijepo crijevo

bubri samljevenim kostima

moji zglobovi su želatine

kao brižna domaćica

unesi me u poslijepodnevni desert

kucat ću na neotvorena vrata

ti kao supruga držiš otvorenu vezu

nema uspostave poziva

birali smo pogrešan broj

kako to već biva

trgovački putnik prevario te

replikom usidjelice žene

ti si neokrznuta spoznajom

supruge kao ti su ravnodušne

na slatkorječivost trgovačkog putnika

jednom kad se zaista vjenčamo

u kapelici nekog kofera

s oduševljenjem ću prodavati

rascjepkanu melankoliju

uz poneku knjigu za samopomoć

ti ćeš biti supruga

što prodaje zračne milje

i ne navraća raskužiti

ukiseljene tepihe od vlage

jer udata, sasvim nebitno

bježat ćeš od nametnuta doma…

Rab, 16.8.2010.

Svileni glas

Šapći mi

svilenim glasom šuma

što se njišu tvojim glasnicama

dok ne usnem

na prijevoju tvojih ruku

koje vode u pepeo

dišem izmaglicu

u tvojoj kosi

plazma što me pokreće

i izgara plavetnilo

mojih zamućenih očiju

pravi se da ne postojim

dok se verem tvojim sljepoočicama

prateći boru smješka

uzalud sam hlapio

u čaši suhog vina

ne postoji ono

iritantno zujanje u tvojoj podsvijesti

on je zabijena čačkalica

jesam, znam, preslab

da bih igrao otvorenih karata

udarao na prvu i gnječio

naranče u slatki sok

prizvuk parenja sa stranica

omeđena intriga revijalnih izgovora

bljesak suštine što

goropadno unakazi tijelo

nisam ti otkriće

dok se lome grančice borova

opsjednut tvojim očekivanjem

rasprodajem trenutke nježnosti

emocionalni suficit u tvojim bubrezima

likvidno preopterećenje s

naznakom da se sljubimo

biljka i ja

spremni uvenuti šapatom

svilenih šuma tvojih glasnica

osjećam, drhti ti bedro

da ga smiri moja ruka

preteško je prahu

u pepelu gorjeti…

Rab, 6.8.2010.