Kamenje

Spavam,
a toliko sam budan
da bih mogao
ponovno oživjeti
sve usnulo
u sebi
spavam, a znam
ti si razgrnula
kamenje
s moga
tijela...

Zagreb, 28.2.2016.

Bore i sijede

Vjetar na rukohvatu stepenica
slastičarnica gleda kolačima na ulicu
htio bih ti pokloniti svu čokoladu svijeta
bojim se da moja ljubav ima znoj
malih dječjih robova
bolje da ti poklonim šalicu čaja
onog koji ima okus po otoku
na koji bih te odveo
da dočekamo sijede s osmijehom
prepunim bora... 

                     Zagreb, 28.2.2016.

S druge strane

Na tračnicama sjaj prolaznosti
trebao sam dotaknuti anđela
da bih shvatio koliko je jednostavno
prijeći ulicu koje se bojim
na drugoj strani moj odraz u izlogu
djeluje kao čokoladna pralina
anđeli ne biraju strane
oni biraju ljude
kad shvatim i tu veličinu
spokojno ću voljeti
praštajući sebi i drugima...

                                     Zagreb, 27.2.2016.

S nadom

Čovjek u ispraznom monologu
večer u čaši svjetlucavih zgrada
na trgu neke sumnje pitanje u šetnji
prozračna konzerva s natiskanim poljupcima
mjesečnik viđenja na kiosku s novinama
preispituju se tramvaji o stanicama
na rubnjaku Ilice zub odvodnog kanala
sve je usmjereno k nebu, sve ima određena
pravila za usredotočeni redoslijed
ponekad mi je dosta osamljenih stripova
pokidanih oblačaka razgovora
i srca opranog u omekšivaču, za neki novi
izlazak sa sumnjivim posljedicama
ne pitaj me za ljubav, nju sam našao davno
bilo je maloprije, dovoljno da se zaljubim
u izrast njene kose i tugu u očima
dok samuje sa mnom čekajući
odlazak na autobus, ne brojeći stanice
jednosmjerno, puna nade...

                                  Zagreb, 25.2.2016.

Smisao

Na poleđini Zagreba
žubore tvoji koraci
meditativno disanje
i raskopčana bluza ulice
anđeli plešu na krovovima
hodaš u zagrljaj vidljiv
samo odabranim putnicima
u večernjoj sonati
parkovi prizivaju proljeće
volim kad obojiš nebo
svojim pogledom
tad možemo zajedno
naslikati neki bolji
smisao ovom životu... 

Zagreb, 24.2.2016.

Tvoje ime

U svom vrtu zasadih tvoje ime
pa u proljeće kad ljepotom nikne
nek se za me tvoje krošnje prime
nek u mene tvoja ljubav šikne
rast ćemo u nebeskom cvatu
tvoje oči plod su zvijezda bajnih
Sunce, Mjesec okivani u zlatu
bit će suze tvojih riječi čarnih
o kako te volim da nema te duše
koju s tvojom poredit bih znao
sve tvrđave u meni nek se dahom sruše
da bih opet u prostranstvo stao
u meni ćeš mila svoje grane širit
svom ljepotom zasjenit ćeš praznine
moje nebo iz sebe će provirit
da bi taklo sve tvoje visine
a ti ljepša od probuđena jutra
mirisna od ulja lavande i smirne
moja ljubav nek ti dadne sutra
i nebeske lađe nek ostanu mirne.

                             Zagreb, 23.2.2016.

Nebeski lijepa

U miris tvoje kose
uplele se strune
moji prsti rose
povrh tvoje krune
o da bih bio
uzdah tvome biću
srcem sam lio
po svom otkriću
nebeski si lijepa
još da Zemlja stane
nije ljubav slijepa
kada dušom plane
već se poput slapa
obruši na dvoje
koje vjera stapa
u okrilje svoje
molim te oprosti
jer dužnik ću ti biti
u tvojoj prisutnosti
spokojno ću sniti. 

                                  Zagreb, 21.2.2016.

Vrata

Ne, neće kiše mojom pjesmom liti,
samo noć je ohrabrila klupe,
i sve sam riječi dao duši skriti,
pa se dahom u oblake kupe.
A tvoj kišobran ljepoti je oaza,
ti si ljeto koje zimu zeza,
ja sam medo, tvoja mala maza,
šušti lišće, izvila se breza.
Ne daš mi da me kiše gase,
još se stihom zavučem u kosu,
pa se stisnem kao malo prase,
da te brkom počešem po nosu,
pusti noći da mi kišom zbori,
sve te pjesme o ponekoj samoći,
tek mi klupa svojom sjenom stvori,
mala vrata kojim želim proći. 

                             Zagreb, 19.2.2016.