a to, gdje rastu otoci u meni,
gdje goni privid ruzinava broda,
svi su punti davno potrošeni,
tek je slutnja ispod ovog svoda,
i gdjekad mislim da sam opet isti,
s u po snage odvalim svoj dan,
a crv sumnje stane srce gristi,
pa sam šutljiv, rastrgan i sam,
ne tuguje se s vinom,
s vinom se veseli,
klin izbija se klinom,
a sreća nek' se dijeli,
da mogu ja bih ugasio noći,
ko neki čuvar što jutrom svjetla gasi,
i vječnom strašću ususret ti poći,
da moje lice osmijeh tvoj mi krasi.
Ponekad vidim gdje se sutra buni,
i sve bi dalo da nikuda ne stigne,
a suza iskri ko dragulj u kruni,
i krhko tijelo spremno je da digne,
i kad si tiha ti si tako glasna,
i danu daješ da ti usne ljubi,
i privid broda sad je slika jasna,
tko iskreno voli taj snove ne gubi...
Zagreb, 31.3.2010.
