Nebo i Nebo

Jutros me nebo darivalo 

opojnim bojama

hranilo porozne kosti

uvlačilo se u moj raskol

spajalo dušu s tijelom

budilo ljubav u Ljubavi

volio sam sebe

svoje počelo u iskri

u energetskom izboju

u suštini što nepoznata

brodi tajnovitim hodnicima

i puni srce Svjetlošću

jutro je sipilo ljepotom

mirisalo na topljenu čokoladu

odzvanjalo glazbom s radija

a ja, ja sam učio biti zahvalnim

učio sam voljeti kroz sebe

učio darivati se tracima Sunca

ljubav je kosila valove u meni

i žela snopove oluja

slušao sam ostarjeli klavir

u susjedstvu, gdje radost klija

iz punine duše

djeca su zabavljala svog

onemoćalog oca

sjedio je nepomično u kolicima

dovoljno gibak

da osmijehom nagradi njihov

trud

i jutro se prelilo u podne

a Ljubav je nastavila sjati

ispunjena ljubavlju

rekao sam: Volim te!

Nije bilo nikoga kraj mene

bilo je nebo i Nebo

bio sam ja i bili smo svi

što žeđaju Ljubav

što ćute ljubav...

Zagreb,              30.11.2015.

Miraz

Ljubav,

pred njom sam u ledene bregove

zabijao svoje vruće srce

i širio krila nad dolinom sjete

bio sam vino na drvenom stolu

bio sam trn sred vlastite pete,

još sam ljubio korake sjena

pjevao u otkucaju vremena

žalovao pod cvijetom snježnim

u ruhu gorskog potoka stasao

u poljupcu vihora postajao nježnim.

Ljubav,

gle što čovjek svijećom osvijetli

gdje dah u duhu pronađe svoj mir

preda mnom more bez ijedna vala

o kako je ljubit lako dok je iskre

o kako se brižno na ime odazivala,

pred njom sam razmicao kamene grudi

u meni su kiše dubile njen gaz,

a duša je tkanje blagoslovljene peludi,

Ljubav je životu nebeski miraz.

Zagreb,                            28.11.2015.

Za Boga jesmo

Jesmo li postojali?

Za Boga jesmo.

Iako nas nigdje bilo nije,

negdje smo upisali svoj trag,

negdje je ljubav ozračila srca

istaknula svoju šarenu zastavu

tješila heroje u potopljenim rovovima,

postojali smo, kao što i postoji

svjetlost svijeće usprkos zatvorenim očima,

neizbrisivo u vremenu, postojali smo

lijepi u zagrljaju, strastveni u poljupcu,

i sad kad me nema, na toj liniji proživljenog,

moje paralelno postojanje svjedoči za me,

spavaju u meni brjegovi vanilije

brišemo se poput prašine, a trebao je taj trenutak

trenutak izlječenja, nadrastanja, kretanja iz nule,

tko požali nikad nije ni volio, a da boli-boli,  

poput prvog koraka djeteta što se lomi u majčino naručje

ljubav je dah kojim drveni lutak oživljava,

jesmo li postojali,

postojala si jer znam ti ime, madež, miris, misao,

poznajem tvoju toplinu, tvoje strune, titraj, glas,

sve je u meni postojeće, kadrirano, fokusirano, upamćeno,

znam da si postojala; dok se u meni ruše kulise i odlaze glumci,

znam da si tu dok u postelji drhtim od groznice i slušam vlastiti vapaj,

znam da si mi bila utjehom dok su crna mora gutala moje brodove,

bila si moj otok, moja snaga, moj plamen, moja ljepota,

osjećam te u buđenju, molitvi, osmijehu, a sve je daleko i išarano

poput histerične slike mojeg bunila, znam da si postojala, znam,

jer to prelijevanje u mene raznosi ostatke potištenosti i sije vedrinu,

razmiče oblake otkrivajući horizonte, jesi, postojala si, postojali smo,

kraj neke klupe u parku, u šalici kakaa, u mirnom hodu ponija, dok se

presijava oklop kornjače i labud traži svoju družicu na drugom kraju jezera,

postojali smo, a opet se pitam u nevjerici: gdje su nestale staze kraj kojih su šafrani

nagoviještali naša nova proljeća?

Jesmo li postojali?

Za Boga jesmo.

Za druge je nevažno.

Za nas, tek ćemo znati...

Zagreb,                                                                                             26.11.2015.

Od mora od neba

Na razmeđu svijesti

u spokojnom snu

vjetrovi miruju

dohvatio sam njene obrise

ruke su joj istim lijepe

živjeli smo od mora

disali od neba

bili isti u svemu

ja sam joj list

što traži nestati

da u njemu pronađe smisao

korijen srebrnog bršljana

njen skut, topao jastuk

udomio je moju samoću

a ja sam lutao

ledinama prošlosti

i ljubio kamen po kamen

razlomljena srca

voljeli smo se da bi učili

učili da bi znali voljeti

dvije stijene na izvoru

čekaju jutro

pod nama  u mekoj travi

snježnobijele grlice

čuvaju otkinutu grančicu

ne umiremo u ljubavi

jer ljubav svojom vječnošću

rađa nas iznova

živjeli smo od mora

disali od neba

hodali na prstima vremena

što je postojalo za nas

što se nudi

što je ponuđeno biti

a ja te ne puštam

klijam u samom sebi...

Zagreb,              25.11.2015.