Moje
nebo namreškano na plafonu
rupičasti
zidovi od sunca
i
breza što se izdiže nad kafićem
moj
križ što ispunjava pluća
cvijet
na nogama moga Kralja
jesen
se topi u kornetu
ovisnici
o slatkom smiješe se
orošenim
kolačima na tanjuru
ne
tješi me radost bivanja
ovaj
trenutak bit će uzaludan
ako
se srce ne pokloni
pred
njenom ljepotom
utisnuta
u smisao nadire
i
odnosi moja zrnca ponosa
ljubio
bih joj ruke
mirisao
kosu
upijao
joj misli
disao
njenim uzdasima
moje
nebo tamni sa zalaskom
postaje
svemirom
daleko
od mojih snova
napuknuti
zidovi pjevaju
želim
te u ovoj jeseni
dok
još zime ne gospodare zjenicama
dok
nas jedrost goni na bježanja
dok
smijemo lutati greškama
dok
ispravljamo korita i bujamo
svojom
samoćom...
Zagreb, 12.11.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar