srijeda, 31. prosinca 2014.

Kraj i početak



      Na kraju opet bit će nam početak,
više nećeš nazvati nas u ponoć,
kada godini daruješ svršetak,
teško je biti isti kao nekoć.

A djeca rastu i dani se množe,
na kućnom pragu anđeo nam sjedi,
kada molitve se u jednu slože,
Tvoje postojanje za sve vrijedi.

Slušam srce, ime snažno Ti žubori,
dušom lik Tvoj kroz sanje mi zazori,
veze onostrane javom nas vežu.

I kad Te nema osjetim Te prisno,
u tamjanu ti se ćutiš mirisno,
tad do nebesa zagrljaji nam sežu.

Zagreb,                          31.12.2014.








utorak, 30. prosinca 2014.

Tajanstvenost

Sunčan dan skliznu nizbrdo uz sanjke,
bijeli val zapljusnuo je pločnik,
tragovi hoda ispuniše ganjke,
snjegović stražari, baš je strpljiv ročnik. 

Na uzglavlju grada zima drijema,
promrzlih ruku dijete grane trese,
majka sarmu obitelji priprema,
sve je tiho, sige krovove rese. 


Dišem nebo što nam brižno Bog stvori,
vjera moju ljubav notama dvori,
iskre se oči na putu do suza. 


Jer što je čovjek bez boli u peru,
dok mu se stihovi mislima veru,
nego cjelov tajanstvenih nam muza. 


Zagreb, 30.12.2014.

ponedjeljak, 29. prosinca 2014.

Rast


Snijegom sam prekrio svoje bore,
pod mojom sjenom smrznuta je kula,
prahom bijelim strahovi mi zbore,
čovjek je ništa, tek obična nula.

Jedi me tuga, misli mi se nižu,
maleno biće ljubavi je željno,
tmaste me vizije odnekud stižu,
nestaje njeno obličje koraljno.

Jel ljubav vjetar u mene zavučen,
il' samo oblak u kišu presvučen,
trebam sobu da bih u sebe stao.

Pa kad jutro osmijeh svoj razvuče,
i tad u sebe čitav grad povuče,
u nebo malen ja bih izrastao.

Zagreb,                          29.12.2014.  












subota, 27. prosinca 2014.

Breze


Spavaju breze kraj klupe u parku,
nekoć je gitara ispraćala noć,
u gradskoj sjeni smo pronašli barku,
more na kopnu o tihu nam ponoć.

I nižu se pjesme dok zima bridi,
studene klupe ožive od sklada,
Mjesec kroz krošnje daleko se vidi,
s usana mekih kliznu balada.

Prošlost je večer prepuna zvijezda,
uspomene lete van iz gnijezda,
roje se note nad breze bijele.

Sreća se pjesmom, osmijehom dijeli,
duši se njome zaborav cijeli,
jer klupa i breze mnome se srele.

Zagreb,                           27.12.2014.

petak, 26. prosinca 2014.

Čudo

Jesu li ceste iste kao prije,
vode li nekud gdje dom je topao,
što je bilo to vratilo se nije,
svijet je kao u zemlju propao. 

Na rascjepu svemira portal pušta,
sve moje snove u strune mi plete,
a misao kopni, tako je sušta,
solarna oluja dušu mi mete. 


Zaljubljen patuljak i đin u boci,
bajke su tlapnje kad fale svjedoci,
žena je mistika u galaktici. 


Ne postoji realno objašnjenje,
žene su čudo, mi smo iščašenje,
pouka savršenoj eklektici. 


Zagreb, 26.12.2014.

srijeda, 24. prosinca 2014.

Djetešce milo


Bio sam stranac otuđen od sebe,
lutao u gužvi besprizornosti,
srebrne ruke nizahu mi pogrebe,
kletve se boje superiornosti.

Skupljen u sjenu grizao sam večer,
u anđeoskoj pjesmi tražio Te,
a srce je s tugom otrgnut glečer,
o da je utjehe, da je dobrote.

I Sunce se rodi iz gustog mraka,
korak duše  tog božjeg iskoraka,
svjetlost liječi moje puste sate.

Djetešce milo Ti utjehe daj mi,
i puno srce u miru ostavljaj mi,
da osmijeh i ljubav mi se vrate.

Zagreb,                    24.12.2014.

utorak, 23. prosinca 2014.

Duša

Ne predaju se oblaci u meni,
put je dug, dovoljan za novo sunce,
a pokleknuće, poraz ishitreni,
oaze hladne tame za bjegunce.

Biti slab nije od svega sramota,
jer slabost nam daje svjetlost spoznaje,
vjera je duši posebna vrednota,
kojoj smrt tek pravu snagu priznaje.

Molim se za tebe kad si sam od svih,
i kad sam tek jedan od ''zaluđenih'',
nije mi teško drugi obraz dati.

Jer tvoja mi je sreća od sveg bitna,
duša je prostranstvo iako sitna,
po toplini srca lako ćeš je znati.

Zagreb,                        23.12.2014.




ponedjeljak, 22. prosinca 2014.

Odijelo

Spavaju skulpture na pročeljima,
moje ime vuče se po ulici,
zahvaljujem svojim gledateljima,
na povremeno danoj mi prilici.

Listaju se stranice, ubogi svat,
mrze me knjige u paklenom izdanju,
zalutala slova, virtualni rat,
zahvalan vam na samopouzdanju.

Kad vidite svjetlost, čuvajte mjesto,
na daleku rutu ne idem često,
pa da se nađe utočište za me.

Još ljubav izgubljena da me čeka,
svi smo mi neka porođajna jeka,
nek' mi novo odijelo iznajme.

Zagreb,                         22.12.2014.

nedjelja, 21. prosinca 2014.

Ogoljenost

Povrijedih lat što se zorom budi,
sad rosom krvari niz plahu dušu,
bolna riječ kroz zidove joj bludi,
stihovi moji nek' me sad otpušu. 

Stijena mi je meko utočište,
rane su melem naspram njenoj boli,
samoća je jedino konačište,
u sjeni vatre postajemo goli. 


Gole su duše, gole su nam misli,
pod istom smo ružom zajedno kis'li,
lat po lat skuplja se u oštro koplje.


Što učini trnje tom nježnom cvijetu,
oduzme ljepotu stvarnom svijetu,
riječi su tek pokošeno snoplje. 


Zagreb, 21.12.2014.

petak, 19. prosinca 2014.

Nokturno

Razlivena mjesečina, tek slutnja,
jezero srebri nebo što se tami,
vjetar je zaigrana skladna lutnja,
ponoćni sat još uzdahe nam mami.

Vriština se njiše na ruci noći,
moj nemir je slavuj što ljubav glasa,
bigliše vjerno dok u jutro kroči,
cvijet se rosom budi i talasa.

Zora me vuče u odbačeni san,
tek večeri jednom taj dodir je spran,
što vječnost gordu taknuti je htio.

Na poljima zvijezde suše krila,
daleko u krošnje jesen se skrila,
iz grudi svojih tad sam poletio.

Zagreb, 19.12.2014.

četvrtak, 18. prosinca 2014.

Neki mjesec

Bio je neki mjesec, pomalo hladan,
s tri para sivih golubova i kioskom punim cvijeća,
rastavljena od pločnika tek pokupljena prazna kutija cigareta,
i zatočena misao u prosjaku kojem se nos crveni od pomisli na kuhano vino,
bio je to neki čudan mjesec, s toplom čokoladom za dvanaest kuna i
vrtoglavim potpeticama žene u srednjim godinama što šeće malog maltezera,
Grad je bio sasvim nebitan u odjeku njenih cipela, a tek se rađala zima na dovratku potištenih
birceva kojima prijeti egzodus dima i nasmiješenih ljudi s naslovnica magazina za opsjenu i zavist, bio je neki mjesec, s ukočenim vratom tramvajca i nesnosnom škripom razmrdanih kola, bolesna žena s polomljenim zglobom desne ruke i upečatljiv konobar koji iscrtava pjenu čokoladom, tražio sam tišinu i izvrnut smisao za humor, rasparene čarape i neku školovanu dosjetku za razbibrigu umornog pogleda, bio je to neki mjesec s besplatnim filmovima, rijekom koja buja i ne dostiže dječje ruke koje ju žele, a i ja sam želio neku operetu sa sretnim završetkom, neki plavi cvijet među listovima knjiga i zanesen uzdah povjetarca kraj odškrinuta prozora, skupljao sam svjetlost anđela i treperio na spomen glazbe koja je tražila riječi, a opet, kad zatvoriš vrata neke sobe prepune medenog okusa, ostaje gorčina, povratna informacija na sladostrašće i želja da parkovi nemaju ni jednu osamljenu klupu, bio je neki mjesec, onako, bez razmišljanja, s tri para sivih golubova i poredanim biciklima za iznajmljivanje, rastvorenim prozorom iznad knjižnice i glasnim smijehom srednjoškolaca s hotdogom u ruci i s par godina bezbrižnosti na ramenu, zaustavio sam sjenu, Grad se naslonio na moj osmijeh, i onda smo, tako nasmiješeni, tražili bonacu u sumraku nepredvidljivosti, da bio je neki mjesec, pomalo prohladan, pomalo izvučen iz konteksta... 


Zagreb, 18.12.2014.

srijeda, 17. prosinca 2014.

Na Cvjetnom trgu

U titraju kiše glas tvoj miluje,
Zagreb svjetluca u božićnoj priči,
a misao sjetna sama putuje,
prazan stolac u mraku se čeliči.

Pred kinom Europa čaj s medom,
prijatelji nose trag srca na dlanu,
ruski film s plakatnim rasporedom,
grad se stišće u mobitel ekranu.

Zvjeram u ljude kao napušten pas,
vrijeme me grize, ne ispuštam glas,
tenor saksofona na Cvjetnom trgu.

I miris tvoje kose, sve pamtim,
kao barska svjećica plaho plamtim,
i stojim na mjestu, ne proslavljam kvrgu.

Zagreb, 17.12.2014.

ponedjeljak, 15. prosinca 2014.

Ljudi su ptice



Siromašno drvo rasprodaje list,
boje se stišću  na njegovu vratu,
kljun ptice njegov je začarani kist,
u prizemlju crvi, gospoda na katu.

I ptice su ljudi, pomisli stablo,
i ljudi su ptice što lete u vis,
srce je kuća, prozor je izgreblo,
jedno podne što čini životopis.

Maksimirska tišina ljude guta,
korak  pred korak moja sjeta luta,
zima je veo na gaženoj travi.

Poželim život da me nekud baci,
ljudi su ptice, a ne neki znaci,
sijeda se kosa sjaji na glavi.

Zagreb,                     15.12.2014.

subota, 6. prosinca 2014.

Molitelj

Dok večer hladna moje misli tišti,
sred duše molitva mi vjerom zrači,
ulica je nebo, beskućno vrišti,
kartonski ležaj moje snove tlači.

Grijeh me nosi i požudom časti,
padam ukorak, još bojim se puta,
izbavi me čovjek od kužne strasti,
skromna života svećeničkog skuta.

Molitelj ja sam što za milost moli,
odagnaj Bože svakom biću boli,
podari im mir i ljubav u duši.

Neka svijet se liječi od zlobe,
o Bože dragi dosta je tjeskobe,
neka bedem zala vjera uruši.

Zagreb, 6.12.2014.

petak, 5. prosinca 2014.

Muza

Jedno je more spavalo u meni,
u jednoj svijeći voštane suze,
i zid se guši potopljen u sjeni,
još trpe grudi uspavane muze.

San se topi, nestaju modre plaže,
sklopljene vjeđe tihe budućnosti,
još se ruke kroz čisti eter traže,
dok svisnule su svake mogućnosti.

Puštam uzvišenu ljubav nek' ide,
tek samotne oči istinu vide,
a sonet je lahor njezine kose.

Rastrgan putnik trči u počasnom krugu,
na tamnom platnu neba skriva slugu,
mjesečeve sjene žudnju odnose.

Zagreb, 5.12.2014.

Strah od sna

Bojim se Zaspati Jer bih te Sanjao A opet Ako te Ne sanjam Kao da i Nisam Spavao...            Zagreb, 6.3.2018.