Nigdje nisi bila sama,
ni kad si jučer ostavljala stepenice za sobom,
ni danas kad su prozori pjevali na vjetru,
ni sutra kad pruge izduže tvoj korak u odlazak...
nikad ti nisam vjerovao kao jučer,
ni kad su bršljani golicali tvoje zglobove,
ni kad smo pomiješali zgrade u dolascima,
ni kad smo večerali nebo sa zimskih rukava,
nigdje nisi bila sama,
ni kad se mrvio slanac po tvojoj crnoj majici,
ni kad si iz ruke ispustila zvonike zatvorenih crkvi,
ni kad si plutala na gradskoj mjesečini,
nikad, nikad nisi bila ostavljena,
da gledaš vlastitu sjenu u prozoru,
i prepoznaješ automobile po zvuku,
ni djeca što rastu naočigled nisu te ostavljala samu,
ti nisi poznavala samoću nedirnuta klavira,
ni jecaj hodnika u kom su spavale tvoje cipele,
ne, nisi bila sama uz jutarnje novine,
i besmislene usporedbe s pognutim Tinom,
ni kad sam ostavljao sebe u toplini sobe,
nisi bila sama i znala si to,
ni jučer kad je cviljelo prazno parkirno mjesto,
nisi bila sama dok su ti prsti upadali u bajaderu,
ni kad si odlučila da više ne možeš ovako,
bio sam s tobom, do jučer,
dok nisu prenamijenili stube preko noći,
i sve je bio silazak do vrata što zuje strujom,
nisi bila sama ni kad je vjetar promrzao na staklu,
ni kad su peroni razdvajali živote,
ni kad je monoton glas sa zvučnika krao posljednji trenutak,
nikad nisi bila sama u svojoj samoći,
i ljubavi bez ljubavi, s par otisnutih cjenika s besplatnom dostavom,
nikad nismo imali vremena da se zaljubiš,
nikad nisam imao sve u jednom dodiru,
i nikad nisi imala dodir koji bi ti značio sve,
ne, nikad nisi bila sama,
uvijek je netko živio za tebe,
i sve to postojanje sitnih nebitnih klica,
raznijeli su potplati na tvom odlasku,
i nisi bila sama, znaš, nisi,
pa ni tad dok je alkohol ključao u čaši,
ni onda kad si zakopčala kaput,
ni onda kad ostavljeni ključevi nisu otvarali ništa,
zatvorilo se jučer na ispruženom koraku,
rastegnutom u prugu…
Zagreb, 1.3.2011.
