Ponoćno dizanje valova
hlape pustopoljine
kroz cijevi prolaze
crni krugovi javljanja
kuće dišu na drva
umanjeni ljudi na pragovima
kucaju o drvo
sreća dolazi preko zglobova
žica guši ojađeni stup
da nekako razlomimo
nesuvisle rečenice što se redaju
u pretpotopnom vrisku
ti bi opet bila obećanje
s ovlaš pozdravom
baš kakav trebam
da rastrubim ponovno buđenje
ne uzima me ravnina
grabe se stolice za
komadićem okrhnuta stola
poezija ne obuhvaća
pastelnu boju zidova
trebao sam kamene obale
a sad u travi cvjetaju
dvije izuvene cipele
kad osjetiš da više nema
slika iz pješčanika
u kojem su se osipale
kule zaigrane djece
ne postojiš za prošlost
nevažno si izbrisan
kako stranice izgledaju
blijedo kad im oduzmeš
neukrotivu snagu istine
pisane nasumičnim spoznajama
i gotovo se uvrijede
ako ne spomeneš njihovu
važnost vječnog otiska
s nekog podignutog vala
bludnost siline
ulazi u razjapljena usta
mi nismo krivci
ako posežemo za suzama
jer slanost momenta
nalaže zrnce više
suosjećanja…
Zagreb, 12.3.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar