Dugo čekanje na otiske
pepeljara ubrzano diše
ljudi pokrivaju se kućama
i drže ključeve na srcu
tko otvara podne u očima
briše pepeo s lica
moje ruke su parkovi
po kojima lutaju kiše
zar ne postoji nitko
tko zna moj pravi kod
ako usporim grane
moji putovi se šire
dovoljno za dvoje
a opet premalo za svitanje
koliko obješenih poruka
kraj zatvorenih vrata
lokoti imaju vječan sjaj
naslanjam se na obzore
kroz mene prolaze slike
projicirana stvarnost
zamućeno brizga
ohladit ću vjetrove
i plutati na ledu
kao koktel razmijenjenih priča
možda me dodirnu
usne večernjeg neba
noć je mistična sjena
nad tragovima dana
kad parkovi u meni
žamore dodirima
dogorjet će tišina
na vrhu cigarete
polako će kuće
razbacati krovove
da zaključana srca
otkriju zvijezde
pa ako zaluta
sonoran glas među
ogoljenim prstima
ne prijete podneva
to samo oči
drže parkove
na vjeđama...
Rab, 30.5.2012.
