Suton

Rub tvoje šalice,

kraj svijeta na usnama,

otpijaš mora,

kontinent se pjeni,

plavo u pogledu,

talog se crni,

još je prisutna,

sinkopa u meni…

Izgledaš isto,

odmaraju ruke,

stvarnost je stisnuta,

u kristalnu sobu,

hranim te riječima,

opuštam zbilju,

smog nam ispire,

pomiješanu robu…

Isplazimo jezike – sakupimo zube,

nitko ne priječi da smisao gori,

zatvori oči dok vatre me ljube,

priznajem tvoje se u meni bori.

Ostvari mi zaborav – otpij to more,

u tvojoj šalici talože se snovi,

sinkope miruju, otkucaj tvore,

sjediš na obzoru kog suton lovi…

Zagreb, 30.10.2010.

Tantijemi

U tvom posjedu,

ne osjećam ništa,

sasušen i tmuran,

vrijedim li još išta.

Kao pijan svat,

opijam se tobom,

potrošen i lud,

još se kunem grobom…

Više ništa važno nije,

puca nebo svojom tamom,

zima hladnim dahom grije,

ja se mirim svojim padom,

stenja zid od njena lica,

usne kopira na sebe,

život cijedi se iz vica,

kao da još imam tebe…

U tvom posjedu,

razmrvljen u ništa,

prah sam kojim hraniš,

svoja nalazišta,

kao otmjeno piće,

naplaćuješ mi vrijeme,

da razrijedim dušu,

u svoje tantijeme…

Zagreb, 26.10.2010.

Njiva vječna zrenja

Ne bih htio, a moram...

kao otet iz zagrljaja,

vuče me u snijeg

i hladi misli

nepostojeća suvislost odlaska,

tamo gdje ne želim biti

rijeka bezličnih lica,

tamo gdje zgrade posrću nad ulicama,

i raširene ruke na raspelu

poput pozornika

razmještaju ljude

u savršeno izoliranu

kutiju postojanja...

pritaji se divljina,

miris pustopoljine,

a vedrina je tek

sabijeni tlak u raspršivaču,

onaj što prikriva

tankoćutnost životnosti,

nesnosnu vlagu u žilama,

i snažan jecaj mora,

na razapetom platnu,

neke izmišljene stihije,

pozamašan obim častohleplja,

vucara se u maglu,

prvorođeni prezir nad gubitnicima,

gdje nahraniti snishodljivu lutalicu,

onu bojaznost nad uspješnošću,

gdje je pravednost

zalutali metak u parku cvijeća,

izjednačeni u okviru prozora,

oči čekaju proljetni slap

prolistalih breza nad klupama,

a gorostasni kranovi

na bogataškim brdima

otvaraju poglede svojim mezimcima,

ne bih htio, a moram,

nositi šum mora u uhu,

njegovu slanost u suzama djeteta,

prapočelo zove na ostanak,

u zavjetrinu bezbrižnosti,

gdje smrt korača na prstima,

da ne probudi ukućane,

dok odvodi

davno posijanu dušu

na njivu vječna zrenja…

Rab, 17.10.2010.

Na svoju stranu

Malo sam na svoju stranu,

odmetnut od ljudi,

k'o po kišnom danu,

tek me pseto budi,

razvijam daljinu,

uzimam se na rate,

i korak u blizinu,

molim da me vrate,

Bolje mi je samom,

nego da sam s njima,

u nekom filmu davnom,

koji obuzima,

odmetnut od ljudi,

solo na gitari,

tek me rif razbudi,

sve su potrošene stvari...

Malo sam na svoju stranu,

oboren u prvoj rundi,

brojim točke na ekranu,

smrznut sam u svojoj bundi,

preskaču me dobici,

vrijeme mi je da se skrasim,

sve mi više škripe vijci,

želim sistem da ugasim...

Rab, 11.10.2010.

Sve pripada tebi,

i ova prašina,

i ljudi

i slike zatočenih nevera,

i bezbojni lak na komodi,

sve imaš

a cijeniš tako malo,

dok te gleda crveni Mars

ti bi Saturnov prsten,

i kad oduzmeš Sunce Zemlji,

grijat ću nas

stihovima o nama...

Sve pripada tebi,

i bol majke

s djetetom u ruci,

i plač neutješna vjetra,

ruka koja guši kruh,

more sasušeno na

tvojim papučama,

i taj kašalj

prehlađenog Mjeseca,

krv Dunava,

sagorena svijeća

na grobu pjesnika,

sve je tvoje

a ti ne tražiš ništa,

ni bogatstvo probuđena jutra,

dok zori Sunce

na bisernim zubima,

sve je tvoje,

i uspavana livada,

rosa kojom se umivaju djevice,

automobil u koloni,

plakat na zidu zgrade,

jabuka na stolu,

pelud na krilcima pčela,

brojke na školskoj ploči,

dijagnoza bez povratka,

mi u nekom paralelnom svemiru,

sve je tvoje,

moji stihovi razgrnuti u pepelu,

glazba koja zviždi,

negdje pospremljena među CD-ima

i knjiga nepoznata jezika

s posvetom srca…

Rab, 7.10.2010.

Savršen trenutak ljubavi

Jugo me podsjeća na nju;

topao vjetar i kiša na licu...

poput poljupca koji ti nedostaje

kad se probudiš,

kad osjetiš miris kave,

kad otkucava vrijeme

njenim disanjem,

kad nemaš što dodati,

kad je savršen trenutak ljubavi -

onaj u kojem bezrezervno voliš...

grmi i to je njen osmijeh,

zaustavljen nestanak,

brazgotina na dijamantu vječnosti,

usmjeren na otkrivanje,

otkrivam pore kraj usana,

crte koje titraju u kutu,

siromašan sam bez nje,

noć je obezvrijeđena,

trebao bih izrasti u kesten,

i rominjati zelenim bodljama,

kao da je snažan

vilenjak na repu kapuljače,

onaj što prekriva oči

sljepilom pokošenih jutara,

jugo me podsjeća na nju,

dok plete čvorove u bjesnilu,

poput kovitla kave u šalici,

i pretople žličice na jeziku,

podignuta prašina golica nosnice,

putar na tostu je prtljaga,

tanjur kolodvor pun bjeline,

poput rajskog prijelaza,

u kojem glad dobiva,

purpurnu težinu prelaska,

na granici stola i sobe,

prstima prevaljujem zebnju,

česti smo mjehurići,

na plameniku kraj prozora,

upisuješ vrijednosnu misao,

čitam tvoju bijelu kožu,

s neke slike romantična doživljaja,

dok sasušeni pijesak s tvojih nogu,

sipi hladnim parketom,

jugo, puni uši brujanjem

zarobljenih ribarica…

Rab, 4.10.2010.