Sa stilom

Pokupila me večer

bode me svježina

ispuhana slova

na TV ekranu

spavaju režiseri

tjednih putovanja

u svojim autobusima

na kreativan pogon

pokupio me hod

uspavanog carstva

s napuklim smislom

za pomaknuti humor

indeks se crveni

od intelektualnog ševca

što retorički okreće

gumene lutke

moje težište na

rukohvatu purgatorija

s besramnom količinom

ravnodušnosti, sekularne

aceton na noktu sadašnjosti

razrjeđuje estetsku dilemu

pokupio me tip iz pothodnika

s dvije kune na očima

završni refren prelaska

povratak na opanke sa stilom

proputovanje na mjestu

oko glave kurblani pejzaži

kameni svodovi toaleta

za opušteno gađanje

s visine, propulzivno

za uljudbene primitivce

repriza ''naših i vaših''

da se podsjetimo

na ekvivalentnost

sjevera i juga

pa kom nedostaje

tupog raspoloženja

slobodno neka zalije

mineralnom

kiseliš s podmazanih

bregova…

Rab, 30.9.2009.

Bombonijera

Ne poznajem u kom sam danu

brojim samo dane bez tebe

vrhunac moje matematike

prekrižen mjesec i srijeda

sigurno bi pomislila

luzeri broje dan za danom

vjeruj mi, ima i većih od mene

bolji matematičari broje i minute

danas sam preskakao ježeve

nagrnuli na plićak

nesigurno plivajući

mjerkao sam pustu plažu

koliko sunca potrošeno uzalud

neki maestral pod nekom barkom

zvižduk jeseni u ljetnom ozračju

ljudi ne primjećuju količinu ljepote

skupljeni pred TV-om propuštaju

igru ljeskanja mora

osjećam struju iz oceana

iako daleko, osjetim

ili je to tek pomisao na tebe

ne znam, postoji dobrota

povremeno osjetim u slušalici

kako se razmata poput bombonijere

podsvjesno razmišljam o debljini

bilo bi prelijepo olakšati dušu

za par kilograma emocija

i lagan od rasterećenja

uplivati u svoju luku

ali što sam kad ne postojim

godinama uzvraćam stijenom

na svaki dobronamjeran val

nestajem svojom tvrdoglavošću

udaljavam od sebe dupine

loš sam matematičar

ne postoje prečaci

a sve veće su razdaljine

ponekad kad osjetim

da kucam u nečijem srcu

pobjegnem kao dijete

ne obazirući se na bombonijeru

i neodoljiv marcipan sućuti

ne odustaj od mene…

Rab, 28.9.2009.

Broš

Sravnjen u kolotečini

s ponekom mrljom od kolomaza

bešuman na traci

sve teži za razumjeti

nezaustavljivo me prevrćeš

negdje u podsvijesti

nenamjerno se namećem

s ponekim stihom

upravljenim od ne znam kuda

intuitivno mislim da trebam

posvetit ti broš od stihova

samo da ne probodem

tvoju ljubaznost

zakićenu strpljenjem

smrznut ću tijelo

u kriogenom sarkofagu

odmrzni me kad

opet bude vrijeme pjesnika

poput zaboravljene knjige

otkrivene od potomaka

što su jednom čuli

da postoji pjesma

s njihovim genima

traješ sa mnom

zbrinuta među stranicama

u kojoj pjesma ne blijedi

i sjaji poput broša

kao da je jučer bilo

ti ćeš uvijek biti sada

pritisak usporenog filma

nepostojeći dokument

netko kasnije neće razumjeti

gdje stanuju zaleđeni pjesnici

što žive zbog ljubavi

povremeno ispast ću

u nečije ruke

u neku novu podsvijest

s tobom na

završetku…

Rab, 27.9.2009.

Naivno

Naivno te volim

onako na prvu

s povremenom tugom

kako zaljubljeni znaju

ispunjen strepnjom

da ne razočaram

izbjegavam humor

na pravu adresu

možda te i plašim

možda te se bojim

napadno te želim

u mislima svojim

brinem kad te nema

kad putuješ a ne znaš

možda te i plašim

jer naivno te volim…

Postoje ljudi

koji mogu bez hrane

živjet bez vode

bez izgovorene riječi

razumiju se tako

s pogledom u dušu

i znaju unaprijed

što oči će im reći

i nema tu gladi

trganja samoće

oni su žubor

u zjenici oka

a ja sam netko

što samo moli

da ishlapi na usni

dok naivno voli

ti vjeruješ u sebe

ustrajno se trudiš

postojiš i nosiš

jutra koja budiš

možda te i plašim

možda se i bojim

al' znam što želim

naivno te volim…

Rab, 27.9.2009.

Ako te neće biti

Presušit će korito

kojim brazde moje misli

okrenut ću se k prozoru

i samo gledat, gledat

gdje se ljudi ne vide

od džepa što im

spotiče srca

i zima će kolat

smrznutim staklom

neće biti važno

katatonično sjedenje

obustavljen u sebi

ako te neće biti

prepuni bircuzi

s kapima votke

što kiši natečenim grlima

dočekivat će blagdan za blagdanom

kao nosači prtljage

s napojnicom za mizeriju

pričat će o izgubljenom životu

protraćenoj ljubavi

što je ogrezla u zapijenoj plaći

a krivac je…ma kao da je važno

nakalemit će ju svakom s vrata

a ja, s prozora znat ću

znat ću tko se prekrižio pod

raspelom i ulaštio cipele

rubovima hlača, zamisli

ako tebe neće biti

ni mene s tobom neće

za utjehu još ću disat

iza tijela, svoga paravana

s pogledom na cestu

gdje iz dana u dan

novu muku sažimaju

pločnici izrezbareni

teturavim hodom

pijanog klinca

što čeka na red

da doraste za

šank…

Rab, 24.9.2009.

Izravan pogodak

Razriješene nedoumice

dohvatit ću dan pred sobom

pomalo otpuštat kočnice

kako ne shvaćaš

uvjerena si u predodžbu

hormonalni privid

nedostaje potpuna slika

ne podnosim naklonost

vrijeđa me otisak na limu

moj vrat je tunel

iz kojeg ne izlazim godinama

opet su oči nad površinom

tražile razumijevanje

ne mogu napasti izron

određuje me plitkost

potopljeni oltar

prekriven travom

za kog sam žrtvovan

ako se drugi žrtvuju za mene

gdje mi je putokaz

a ti bi bila moja cesta

ne vjerujem više sebi

hladno mi je

a ti si izbrisana toplina

na točki križanja

ljudi trčkaraju na mjestu

zagrijavanje izgubljenosti

za podivljale ponije

razočarat ću te

jer običan sam rođenjem

iako ti prepuštam odluku

tvoja tuga bit će

izravan pogodak

u srce pod dugom

tvoji radari zasigurno griješe

preuzimaš me neprovjereno

u kasnom satu grizodušja

kad obje želimo

zaspati kraj nekog

gledamo u jastuke

pitajući se

jesmo li si dovoljni…

Rab, 23.9.2009.

Jesam li

Podsjeti me

gdje sam prestao

biti čovjek

je l' u danu kad

su vješali ljude zbog ljubavi

a ja sam samo sjedio

uz sok s mineralnom

ničim izazvani

mrzili smo jedni druge

iza sunčanih naočala

skrivali smo strah

podsjeti me

kad sam obećao

biti jednak svima

jesam li molio za milost

gažen silnim pravednicima

ili sam niknuo iz kamena

ohrabren snagom bližnjih

to nije čovjek, govorili su

jer čovjek ljubi i pljuje

tko je to ponizno biće

što ustaje i hrli k udarcu

podsjeti me

kad snujem o gutljaju

hladne vode iz tvojih ruku

hoću li biti čovjekom

nagrađen milosrđem

smijem li ustati da

gledam ti u oči

pun vjere

u nepotrošenu dobrotu

iscijeli me od mržnje

vidaj gorčinu

hoću li znati

prepoznati svjetlo

podsjeti me

dok kašljem krv

na ljubav kojom me hraniš

podsjeti me

dok me nosiš u život

jesam li čovjek

kakvim želim biti…

Rab, 22.9.2009.

Tvoja jezera

U trećoj smjeni

na rubu rive

crnih prstiju od sipe

ribari prizivaju sreću

iza njih

sasvim zbunjene

dvije mačke se oblizuju

mene trese kamena ulica

i pogled na ružu vjetrova

bura ili tramontana? tko zna

zadnji put bilo je mirno

toliko mirno da sam mogao

zaspati plivajući

more me čuvalo u svom naručju

čije sam to dijete

željno ljubavi i pažnje

doje me slane grudi

i hladne vrulje

odrastao sam među valovima

i kad bih hodao sivim

pločnicima Zagreba

ljuljala me u svom krilu

na buri i na jugu

ili je to oštro, ili lebić

a sad, more ti si samo

osamljeno mnome

jer plivam u njenim

jezerima koja pamtim

trebam je, trebam je sve više

da se jednom pojavi

u ljeskanju mora

između nas rasplinuta strepnja

samo moja želja vodi

na daleki put koji mnogi odstaju

znaš li da sam danas

letio nad morem

i gledao u dubinu

tražeći tvoj odraz

tek uz Dolin

nakratko

ugledah tvoja jezera

kako se ljube sa Suncem

bila si opet tu

a da ni ne znaš…

Rab, 22.9.2009.

Prigoda

Istresi me

do kolijevke koju zibaju

gorostasni čuvari uspomena

vrijeme je da usnem

na čistoj čipki prošlosti

obmanut će me priče

vlastita sjećanja

i bit ću previše od sebe

i nepoznat od drugih

istresi me

u kipući uzdah ljubavi

umoči do pete

pa neka me i probodu

vrijedilo je svega

tko me želi

ogrnutog u deku milosrđa

s nevjericom u očima

pokaži se

ako si snažna razumjeti

u meni nemar

prepečena glina s okrhnutom

ručkom izbavljenja

ne, ne tražim to od tebe

kaži mi što tražiš od mene

ja ne znam govoriti

i što to govori mjesto mene

raskriljena knjiga nad

kolijevkom uspomena

istresi me

propustit će me čuvari

u zemlju bez vretena

odmorit ću htjenja

tko me poznaje

na brežuljku s hrastom

ne mrgodi se

jednostavno ne znam

pomoći samom sebi

kad se ukaže prigoda

za povratkom

među ljude…

Rab, 20.9.2009.