Svejedno smo sami

I ljudi oko mene,

ne postoje a jesu,

krijem se u sebi,

godina me prati,

polako ću za sobom,

a ne znam ni gdje su,

svi potrošeni sati,

tek praznina svrati,

očekujemo ljubav,

u moru nasmiješenih slika,

u bezbroj razbacanih riječi,

kome mi smo dani,

ispričane priče,

nekog savršenog lika,

svi postoje zbog nas,

a svejedno smo sami…

Neću žaliti za ljetom,

u ponoć sve će proći,

i Nova kao uvijek,

s osmijehom će doći,

vino nek' me ljubi,

stižu sretni dani,

u moru stranih ljudi,

svejedno smo sami,

neću žaliti za ljetom,

u ponoć sve će proći,

i Nova kao uvijek,

s tobom će mi doći…

Zagreb, 31.12.2010.

Nit melankolije

Valjda voliš nježnost

iako okrećeš glavu na romantične prizore

s ponekom psovkom ploviš

kroz nemirnu večer prepunu slatkog

zašto moraš biti uvijek hrabra

ta melankolična nit ubacuje

hladnu kocku nepristupačne simpatičnosti

Božić je prekomjerna emocija

predoziran sam ritmom tuđih pilseva

sasušen u ustima i naduta tijela

ljuljaju se valovi u meni

izdišem na pupak i sakupljam se pod rebro

tako si fina noćas u rasprodanoj ulici

da si ovdje nedostajao bi ti urlik svemoći

onaj kojim zidovi ljušte prepotentne face

sa sivih glasačkih zgrada, ne treba nam to

iskopčaj struju i ne broji moje treptaje

uz tebe sam uvijek nemoćan i nemiran

u zavežljaju sol za razliveno vino

želim te opiti riječima i naravno griješim

ti voliš kad te se suptilno zlostavlja ignoriranjem

ne diraju te prosvjednici na maski automobila

svatko vodi svoje revolucije predvidljiva ishoda

nitko se neće boriti za nas i zašto bi

znaš li koliko zaljubljenih gasi poljupce na

vlažnom zagrebačkom zraku, nebrojeno

pokazao bih ti Grad koji ostaje bez srca

kolotečinu koja se prelijeva u sirupaste oči

no Božić je i ti uporno odbijaš veselje

kalendar je ozbiljna poslovna brojka

u čemu uživaš večeras uz neku daleku rijeku

kraj koje su posađene banke i staklene zgrade

treba imati hrabrosti odbiti slatkorječivu ljubav

površnost, sigurno je to razlog nesrazmjera osjećaja

voliš li onu maglu nad vodom, spokoj zimskog daha

e vidiš to sam ja; izmaglica nad ponekim virom

u koji bacaš kamenčić dok sama šećeš

priznajem, navratim u sebe s tobom

samo tako se osjećam ispunjenim

samo tu te mogu zaštititi od tvoje nepredvidljive čudi

samo tu Božić svjetluca u tvojim zjenicama

kao da se ljeska more po kojem trči Sunce

valjda voliš nježnost, ja ne znam drugačije

iako Grad ima hladno lice na pločnicima…

Zagreb, 25.12.2010.

Uzdah preko volje

Svjetla me ne bude

u svom mraku spavam

kržlja tvoje ime

na sasušenoj knjizi

rogobore ljudi o vremenu

i snijegu, a tebi jesen sipi

na obojanoj kosi

ustaješ u podne s

brazgotinom na staklu

lomi ti se lice

kao razotkrivena tajna

osmislio sam bijeg

na anđeoskom krilu

upregnuo sam vjeru

da vuče težak križ

sravnili smo kuće

na duplerici novina

grudamo se ciglom

ti pucaš kao raketa

i prskaš me iskrom

sagorio sam nebitan

prozračnom dvojbom

javljam se u prazno

violine nekom cvile

za raskrčenu romancu

odmotaj peperminte

za uzdah preko volje

svjetla ubijaju ulice

beskućnik pred vratima

nekad je prošnja

bila čvrsta moneta

sad kad jadnici marširaju

trese se izlog s putovanjima

naručuju se zagrobni aranžmani

s pogledom na oceane

s nekog preskupog oblaka

međugradska veza, slab ton

odjekuje crnina na tebi

i vrišti upaljena cigareta

izmaglica na potamnjelim zubima

skriva sjajan vršak jezika

s kojim se potpisuješ

na mojim hladnim usnama

nekoć bila si kesten u moru

sad snijeg što suši

pramenove smrznutih jezera….

Zagreb, 18.12.2010.

Majka

Daješ im srce na svome dlanu,

cijeli je svijet kao iz bajke,

i more ljubavi u malom stanu,

treperi duša ponosne majke,

i puni mašte brodovi plove,

kroz olujno more na toplom podu,

i topi se sunce kad te pozove,

to divno biće u nespretnom hodu,

a dijete je junak koji te štiti,

dok mračne sile prijete u noći,

sinovlja snaga u hrabrosti kipti,

i uvijek je spreman u ratove poći,

a kći još ne zna, tek se nasmije,

kad ju primiš na svoje ruke,

ti si joj stijena pod kojom se krije,

iz koje uči nepoznate zvuke…

Da, majko, nek' djeca rastu,

u pažnji tvojoj prvog koraka,

nek' grle nebo i modru lastu,

i da se nikad ne boje mraka,

to dvoje djece, kraljevstvo tvoje,

bogatstvo svijeta čuvaj od zala,

tu malu ljubav što raste i poje,

na toj ljepoti vječna ti hvala….

Zagreb, 10.12.2010.

Simfonija

Noću, dok Zagreb diše prosinački,

ti postaješ moja simfonija,

i eno, solo truba budi antene na krovovima,

udara bubanj i ulaziš u modulaciju,

tvoja kosa je snop violina titravih nota,

bez dirigenta, savršeno odsvirano,

pomalo se budi oboa, dira ti trepavice,

klavir su tvoje raširene zjenice,

kišeš trombonima, i smiješ se violama,

tvoj glas se stapa u violončelima,

plešeš na prstima harfe,

čujem te jasno, neponovljivo,

Zagreb mi otima finale,

u bezličnom jutarnjem umiranju,

kad grad krvari prvim automobilima,

narušen mi je mir, moj sklad, moja ti,

kad bi razumjela što mi činiš,

erupcija nedohvatnih točaka,

izgubio sam osminke trenutka,

u pauzama, u polovinkama načeta izbjegavanja,

djelujemo tako nedovršeno,

probuđeno na crti suvišne dobe,

ukradenom taktu nečijeg rekvijema,

je l' da, da to nismo mi,

molim te ne potvrđuj, te trube,

to nije naše djelo, naša simfonija,

čuo sam te potpunije, u izdašnom obujmu violina,

bez tragične disharmonije, i škripe napregnutih žica,

ta melodija je suvišna ovom svijetu,

i tko još plješće na tugu klarineta,

radije ustanite na šetnji četvrtinki,

onako, dok se vjeruje u krešendo,

pipat ćemo se tipkom klavira,

raširenih zjenica u uhvaćenom molu,

zašto nitko nije zagrmio orguljama,

možda stoga što Zagreb ne dopušta,

da te zagrlim filharmonijski,

ugurao me negdje na parter,

i sad gledam samog sebe,

kako mi nedostaješ uz violine,

kako si ti simfonija,

kako sve savršeno zvuči,

kad je nestvarno…

Zagreb, 9.12.2010.

Bal šišmiša

Izlaziš mi na površinu

srebrni odsjaj na licu

gdje si nestala čuvana

fotonskom kišom Mjeseca

priređuješ bal šišmiša

završava ples svijeća

pretopit ću ruke u vosak

ostavljajući otiske

na čajnom tanjuriću

ne oduševljava me više

tvoja prikrivena prisutnost

ostao sam dječak s podnevom

kad sipe mrvice pozlaćenih

krušnih mrvica sa školske pregače

i debelo zijevaju išarane klupe

da se vratim u zeleni list

što puca od dječjeg udarca

kotrljani kesten traži život

na blatnjavom betonu

gdje rasparana koljena

trče za ispušenom loptom

gledaj što mi činiš

zuji potopljeni svijet

u mojoj glavi snop tvoje

starinske svjetiljke na baterije

razmišljam o utorima u cijevi

daju ubrzanje mislima

učinih te prevažnom

umirila si moje buđenje

znam da vam nisam dorastao

zašto si se ljuljala preda mnom

s božanskim izvorom u očima

krvarila ti je kosa

ravno u moje zaleđeno srce

korak unazad i bila si

kap crvene tečnosti

odbjegla ptica s vrhova

prekriženih prstiju

nemoj me se sjećati

ako se i može zaslužiti

mi nismo zaslužili

da te toliko volim…

Zagreb, 3.12.2010.

Noć prije smrti

Noć prije no što sam umro

prolazili su ljudi pločnicima

pas je lajao na prolaznike

i cvjetala je ruža na plakatu

moja postelja bila je natopljena

krvlju probodenog bedra

i više nisam imao razloga

da grčevito držim svjetlo u rukama

tu noć pamtio sam kratko

sjenovita bića prošlosti

skupljala su moje suze u bradi

zašto ti sve to govorim

kad mi je svejedno u smrti

ljudi se boje noći, preplašeni,

a dan je taj što ih razotkriva

u posljednjoj nagosti života

mirisao je kruh u krilu kuće

rasli su katovi nad mojom glavom

nije mi smetao smijeh iz kafića

oni žive svoju pripitu konstantu

noć prije smrti bio je izbor

trebao sam raščistiti podrum

onaj u kog taložiš pakete potrebnih stvari

toliko toga sakupiš kroz život

a na kraju nosiš samo vjeru sa sobom

otpijaš gutljaj kave i krvav razmišljaš

što ako nesanica pokvari

tvoj savršeni svečani trenutak

prolaznici bubnjaju cipelama

pločnik mi se čini sve daljim

otkad nisam hodao stepenicama

gdje je ona trpka bol u bedrima

noć prije no što sam umro

umili su me nepoznati ljudi

nisam razumio njihove riječi

bilo mi je važno da se prisjetim

samo da se prisjetim djetinjstva

sve hladnije je bilo

a djetinjstvo je tako meko i toplo

pred smrt plesali su hologrami

pamtim samo kratko

noć prije no što sam umro

otvorili su vrata i večer je

bila šal na mome vratu…

Zagreb, 29.11.2010.

Otimači dana

Otimači dana

izgledaju sasvim prosječno

s nabildanim usnama i bisernim sjajem

pokušavaju u kristalnu zdjelu

utopiti tvoje ruke u rastopljene bajadere

dok ne uhvatiš njihov pogled

zavući će ti prste pod glasnice

i golicati riječi samopomoći

otimači dana

ne sjede prekriženih ruku

s crvenom cigaretom od jagode

ne, oni pale tvoju neobrijanu bradu

plamenim uskličnikom iz srebrne kutije

dok vrištiš od smijeha

otimači te izuvaju iz papuča

i šapuću bajku o čovjeku s pepelom morskih zvijezda

ti ni ne slutiš da si već jednom

u isto takvom danu izgubio more

baš kad si trebao zaroniti u modra njedra

otimači su odnijeli tvoj dan

i brisali tvoje hodnike labirinta

možda si baš tada dobio dijete

ostavio ženu i porodio Sunce na istoku

nikad nećeš znati, otimači to rade vješto

kad preskočiš dan ujutro se budiš prazan

iskrvario si snove po jastuku

i tresao glavom kao prezrelim trešnjama

netko živi na tvojoj kragni i petlja gumbima

u naslonjaču ostaju nepročitane novine

nepoznat datum izgubljenog dana

time zbunjuju tvoju stvarnost i grizu ti obraze

onim nabildanim usnama što plove tvojom kosom

sunovrate se niz korijen nosa grickajući datum rođenja

dok plaze ograde okolo kuća tvoja vrata su širom otvorena

otimači nikad ne zatvaraju vrata

to je namjerna opomena

jer ako se slučajno prisjetiš dana

doći će opet, i tada

tada se nećeš sjećati zašto si bio sretan

zbog pogleda od prethodnog dana

kojeg otimači nisu pronašli

dobro ga skrij u srcu, otimači ne znaju

da poneki dani otkucavaju na boljem mjestu…

Zagreb, 26.11.2010.

Suputnik

Imaš li onaj pogled prepun pitanja

usne koje odgonetaju zamku žudnje

usporavaš li na semaforu

i oduzimaš sjene razapetim zgradama

pod sjedalom istrošena baterija

živućeg fleša tvoje zjenice

u kojoj si brzini odlazila

s raskrižja sudarenih gradova

bjegunci proživljavaju posebno

trenutak počinjene nesreće

uzročno vezan za tebe

a izbačen kao suputnik

prebrze ceste za moju usporenu reakciju

zimski sladoled zakrabuljenih prolaznika

ćute smrznuti dim u plućima

je li tvoja cigareta ponton do poljupca

pjege boje mrkve sazviježđe tvog lica

spajam ih u crteže pećinskih slikara

gubiš se na dometu mobitela

zašto sam odustao od tebe

poput izgubljene utrke

moja glava je zapaljeni motor

istjecanje sveg suvislog

tankiram i posljednju nadu

neku mršavu balerinu koja pleše

na prašnjavoj roleti Zagreba

ovo mjesto je postalo nebitno

ni kave više nisu sućutne

same su poput šalice na stolu

automatizam gutljaja i lažne slatkoće

život se sladi umjetnim šećerom

snijeg je umjetna romantika

kupljen na omotu precijenjene robe

preuranjeni svršetak iščekivane radosti

ti vjerojatno mrziš nasmijane lutke

kodirane majice koje skviče pod čitačem

razvukla si svoju sigurnu osamljenost

po zagrijanom podu prepunom ožiljaka

da ne legne nitko kraj tebe

jer teško je nadići povrijeđenost

uzbibanu ljubav što kržlja u kostima

bio sam suučesnik neprirodna htijenja

samo nadohvat svoje ruke

muškarcima uzvraćaš željenu toplinu…

Zagreb, 17.11.2010.