Cukar mog života

Da mi rečeš rič,
uvatiš mi mote,
jer mi fali nit,
za sve falše note,
ubra bi ti vale,
čini sve od voje,
poklonija sunce,
ka i srce svoje;

Lipa li si,
cukar mog života,
čuvaj me u duši,
ti si prava nota,
lipo moje,
drži moju stranu,
nit ča spaja riči,
u pismu razigranu,
lipa li si,
brišeš falšu notu,
cukar ča mi sladi,
gucaj u životu…


Rab, 25.7.2010.

Vidamo more

Meni nisi

treptaj juga

pod vjeđom podneva

krišom krvari murva

pregažena suncem

ljubičasta nit

veže barke

minula si u zaveslaju

ruke se šire

nad nepreglednim poljem

tko živi tvoju zatvorenost

dok stjegovi zaziru od ljudi

nebitne margine

usredotočujem lukobrane

štitim te neopredijeljenu

mrcvariš ulje na ramenu

kad bi stali u čep

plutajući bezbrižno

vidali bi moru

naftne brazgotine

dizali vulkane

u nove otoke

s kojih bi mogla

zračiti početke

zadivljenom putniku

brodolomcu meni

plodna u pepelu

spašavaš neprilagođenog

podne je nesanico

krvare murve pod nama

ratničke boje Mediterana

Jadran je miran

u zavjetrini tvoje ruke

poput zmije

omotava se sparina

o vrat maslina

izdiše zemlja crvenilom

pucanj nabrekla dana

rasipa ljude

more se puni dodirima

nesmotrenih kupača

uzvišena mirom

izmaglica se moli nad nama

za nas, zbog nas, bez nas

a vječno tu…

Rab, 13.7.2010.

Utjeha

Utjeha mora

ti si slana

borovi u meni

skupljaju se tišine

neizrecivo ime

iščekivana blizina

šećerni pelud

prikriva bezokus

pijemo se odmicanjem

ples negiranja

pjega na koroni zjenice

utjeha mora

poznajemo se

osmijeh djeteta

u usvojenom naručju

neizbrisivo lijepa

s tim umorom

što plače podočnjacima

tko si kad nestanu gradovi

kad pijesak udomljuje

tvoje nježne tabane

i crta školjkama

pruge na tamnom listu

putujem tvojim leđima

gdje se skrasiti

kad se skrasiti ne možeš

kukuriče jutro

na nabrekloj žili vrata

vrišti iz tebe

zarobljena ptica

zbaci me s leđa

s litica preplanulih

bez hoda, bez vjetra

ostavi me moru

i utjehu dat će

to modro drago

što me spaja

iznova s rukom

slanom na dodir

slatkom na sjećanje…

Rab, 9.7.2010.

Nedirnuti

Propustili smo se

u sumračnom mimoilaženju

na nekom peronu

zakrčenoj luci

nepovezanih stihova

u zrakoplovu na odlasku

neobrijana lica

s previše sijedih

za novu prigodu

u cvijetu suštine

ispraćena u plahti

sklopljenih očiju

ne diše samopouzdanje

prošlo je vrijeme

dokazivanja hrabrosti

treperi visibaba

u okopnjeloj

plavičastoj želatini

zaledila si more

sad se kližu galebovi

zarobljenim valovima

barke su pučinski ferali

propustili smo se

kao djeca na vrtuljku

ošamućeni vrtnjom

nedostaju kovanice

a igrat bi se htjeli

zaljubljenih labudova

metalne konstrukcije

zaobilaze romantiku

negdje, u pogrešnom skretanju

prelaziš preko

raskvašene bilježnice

blagi dodir težine

razlivene riječi

upijaju tvoju prisutnost

na oplatu cipele

nepoznata slova

ljube cestu

sve sigurnije

odustaju ribe

zaplivati nebom

smrznutih očiju

čude se

da već dugo

nedirnute spavaju…

Rab, 6.7.2010.

Vratite se lita

Još jest

Bio je čovjek

još jest

mekane opne

i čvrstih ruku

bez zagrljaja

s njedrima punim ptica

pjevao je

bezglasno dozivajući

leptire nad kraterom

hladna voda

u nosu utopljenika

vibrira samačkom snagom

bio je more

probodeno ostima

još jest

kad u noći

žubore zidovi

mjesečevim valovima

i kupa se u njemu

nejasno biće

skrivena lica

pod burkom sjećanja

ne diraj što si bio

čovjek još jesi

trče tobom

rastopljene ceste

jate se kuće

na ožiljcima

sve posvud leđa

na kojim stoje

rastrgane mreže

nedovršena slika

s kompozicijom

od ruba do ruba

oslobađaš ljude

što zbijeni u tebi

čekaju da ih

pronađe neka ljubav

ponuđena na portalu

kao plastično voće

što vječno svježe

budi glad

bio je čovjek

još jest

i nije…

Rab, 1.7.2010.