Cavatina

Kamo sam te stavio

među redove zaboravljenih pjesama

na nekoj tezgi s piramidom naranača

neosviješten i nepriznat kustos

u muzeju tvojih voštanih izraza

grli li te svjetlost rebrastih zgrada

razbacanih poput krušaka

prizemljio sam svoje bespilotne letjelice

puku fiksaciju neprobojnih kodova

sada lutam nedostižnim parkovima

s poremećenom glazbom harmonike

snenog uličnog svirača s navikom

prepoznavanja okidača na duši

meni treba gitara, Maestro

onaj tužni jecaj ''Cavatine''

najsporiji jecaj što se zabija

u gorki pelud na rascvjetanim rebrima

meka je ova mjesečina nad

parkom što se ledi pred ponoć

ušuškane klupe u sjene golih kestenova

trebao bih samo malo škripe

škripe prstiju na plastičnim žicama

je l' još postoje parkovi za samce

gdje zagrljen sjenom čekaš labudove

koji klize jezerom tisuću ljubavnih zgoda

ostavio bih umornu zimu da samuje

na grani prkosne breze što plače sigama

kamo sam te stavio

u trgovačkom centru gdje nestaju ljudi

gdje djeca izvode roditelje u šetnju

miriše na cedrovinu, na vaniliju

savršeno posložene žive lutke

zar se tu ljube klaustrofobični parovi

pod plastičnim nebom koje kiši iz pipa

vrati me u park s uličnim sviračem

možda netko zalutao s gitarom

plače trzajući žicama

''Cavatina'' izdiše iz mene

kad izgorim u bezbojnoj vatri

bit će moj glas u riječ

melankoličan osmijeh nade

što vibrira u uhu svevremenosti

blag i jedva primjetan svršetak

sa mnom i bez mene…

Zagreb, 26.1.2011.

Sagorijevanje

U drugom okružju

djelovao bih sasvim solidno

ne bih bio kipuća biljka

na tvojim isplaženim pupoljcima

s doziranim blaženstvom tvoje pažnje

sumporni slapovi razbjeljuju noć

kad se očisti dan, bez zle namjere

ulice će hodati na visokim potpeticama

kao da Grad ne zna koliko jeftina je otmjenost

sve te zgrade postaju kineskom plažom

plastični pijesak nemaštovit i nepodatan

bubnjaš nesuvislu rečenicu

u predjutrju košmarnog razmišljanja

zidovi se stežu u stambenom struku

više nema prostora za vrata

iskrvarit ću kroz ključanicu

i kapati na otirač u hodniku

neka me raznose cipele susjeda

otisak mog lica kao stopa na stepenicama

tresu li ti se obrazi dok me izgovaraš

poremećeni mir u tvojoj torbici

kraj tamponirane zone nosiš

bijele rukavice kojima dotičeš

raspuknutu žilu kucavicu

tražiš moj utihnuli ritam

misliš da sam utonuo u tvoj hipersvemir

zbog nedostatka sadržajnosti

vrtiš reprizu odigranog filma

onaj trenutak u kojem vrištiš

u moj razjapljeni bunar

možda smo ista jeka suvremene ljubavi

ili tek žalosna vibra na površini

utamničen val isušenog mora

s kojeg dopire sužanjska pjesma

bezidejnih atoma, i poneke ptice

u galgama nepopustljive romantike

samuješ u dokolici tajanstvenosti

ne brini, kad nam prozovu red

pregurat ću se ispred tebe

i bacati cvjetove orhideja

da ne nažuljaš tabane

prije sagorijevanja…

Zagreb, 22.1.2011.

Voljeti tek sebe

Ispravljaš se u moje ime,

bacaš riječi kao da su koplja,

stavljaš mi u moja usta,

otrov zmija i crvenih dragulja,

hodaš ulicama slika,

razabireš ljubav iz kontura,

i smeće razbacano na zidu,

tebi dokaz mojih avantura…

Mrzit ćeš ugašene svijeće,

ratovati za svoj mračan stan,

i ništa mijenjati se neće,

dobrodošla u još jedan dan…

Dopustila bi sebi,

da te bezuvjetno vole,

a pristala ne bi,

da te tek' prebole,

i odnijela bi srce,

u zvjerinjak od plača,

da okruniš tu ljubav,

od ponosa i drača,

pustila bi nekog,

da presahne kraj tebe,

jer tebi prava ljubav,

voljeti je sebe,

voljeti tek sebe…

Zagreb, 15.1.2011.

Poznanstvo

Odnekud te poznajem

jesi li i ti u mraku grlila samoću

i bivala ustrašena zvijezdama

jer tko ima pravo na tu ljepotu

da ih suzama ne dodirne

ej, ti, ti što šutiš kraj prozora

razmakni tu zavjesu koja te guši

život kola na tvom pragu

raste pšenica iz sasušena kruha

jesi li i ti zavukla ruke pod jastuk

i slušala radio sjetne glazbe

dok nečija kada puni se vodom

i stanovi žamore bunovno

iako mračno kroz zaboravljene rupe

sunce se zabija u čašu na stolu

da je hladnog mlijeka i škripe stolica

što bi dali da nas sad smeta buka

jesi li i ti pomislila da ne postoji ništa

ništa iza zida o koji se naslanja tvoja sjena

i da su zazidana vrata kroz koja dopiru glasovi

jesi li sanjala ljubav u purpurnoj boji oblaka

onih oblaka u koje jutro skriva zvijezde

poznajem li te iz crno-bijelih filmova

ili si zajedno sa mnom lutala šumama sjećanja

onako podižući lišće vrhom cipela

i gorjeli bi obrazi od potisnutih zima

sve to dok bi grlili samoću na uzglavlju kreveta

znaš, ponekad, kad sam siguran

kad ceste šište parom iz odvoda,

prolutam parkovima prepunim brezama

onako mislima da se ne spotaknem o klupe

i zaspem na cesti nečijeg kajanja

je li i tebi bilo teško oprostiti sebi

dok su gradili mostove preko rijeka

nitko nije vidio ocean između nas

odnekud te poznajem, znam da sam te vidio

snažnu i hrabru gdje se boriš s lavovima

golim rukama držiš ih za grivu

i ljubiš prašinu u koju si bačena

znam da si ustala i pogledala svima u oči

zašto, zašto onda suzama diramo zvijezde

i grlimo jastuk ispunjen samoćom

zašto glas ne pokuca na vrata

i otjera sjenu sa zida…

Zagreb, 12.1.2011.

Pjesnici trave

Pjesnici trave

imaju zelene oči

mirišu na jutro u rijeci

svježe sunce na listu hrasta

daruju proljeće u malim zavežljajima

kad otupi spokoj u zjenici

šareni koloplet slova posije njihovu vedrinu

zbog ljubavi mijenjaju boje

dok gledam u zabrtvljenu tamu

oni crvenim stihom ljube obzor

kad otvoriš oči u bljesak

pod kapke kaplje sladak sok življenja

pjesnici trave

mijese kruh od razmrvljenih dana

u prijateljstvu vrijeme je relativno

možeš proći ne dodirnut godinama

i samo prah njihove dobrote

vratit će izgubljen trenutak

dok gutaš slasni kruh vremena

pod nepcem se pletu zvijezde

ako tražiš biserni slap zaborava

prepusti im tugu da ju pretoče

u mramorna lica gorskih vila

njihove riječi uljanica kraj uzglavlja

zaspat ćeš s vjetrom u kosi

i šumit će more u zelenoj travi

o da, oni to mogu

pustinje cvatu ružama od soli

u zelenim očima cvjeta večer

bistri se glas promrzlih čežnji

onda, čim odjekneš korakom

pjesnici zapisuju tvoj put

i kamo pođeš u odabiru

uvijek upameti zavežljaj

kroz travu uspinje se Zemlja

golica zrak među trepavicama

ako poljubiš koru stabla

osjetit ćeš med ozdravljenja

tik pred zalaskom dana

kada jantarna kiša

uspavljuje pčele na povratku

pjesnici trave

pakiraju zavežljaje

kojim donose proljeće

u zabrtvljenu tamu…

Zagreb, 10.1.2011.

Otvorena pogleda

Pogled iznad vremena

odskakuje žuta izmaglica

snijeg je proključao u njenim očima

dok sam gušio dah

ona je disala punim plućima

vatra uzdiže balone

kroz mjehur dijaloga

urlik zapuštene sreće

zalijepili smo se na odbojnik

prolaznost treperi na skretanju

ne zaustavljaš lišće pod prozorom

bakreno sunce servira kavu

jutro poslije ničeg

i tako uzastopce ginemo

pod mlazom tuša

važno je misliti na ruke

one uzbuđuju zavjesu pred balkonom

mjestimice se sunovrate gavrani

zima nosi dijamantnu ogrlicu

ona ima praporce oko vrata

svi se okreću za njom

ja sjedim na mjestu

i češkam asfalt gumama

kopno mrzi brodove

natopljeni željeznom rijekom

bodemo se hrđavim pogledom

jednom kad osvojiš sebe

ne popuštaš pobjednički zagrljaj

žuta magla hrani tvoju kožu

pjenušavi jezik plovi ustima

iskašljavam automobile

tramvaji bez pruge su u nedoumici

njene grudi su nepoznata činjenica

hladnoća koja uranja u meso

reže me na kolutiće

zbog pothranjenog vjetra

ne napinjem se otići

samo neizostavno kršim

lagodnu kralježničku struju

činovnici razgoljuju profinjenost

iznad vremena ne pitamo

slijedimo se u stopu

otvorena pogleda…

Zagreb, 8.1.2011.

U snijegu

Sniježilo mi trepavice

rasniježilo me

snježan glas u potoku

snježna kugla u grlu

sniježiš mi na grudima

koliko snijega u tvojim očima

bjelina zasipa moje zanoktice

kruna pahulje zabada se u kosu

tvoja glava je glava kraljice

ja sam obezglavljen snjegović

pod lampom raste noć

mirišeš na snijeg

nikako lanjski, ne, svježa si

kao ledena kožica na mlaki

skližeš se u plućima

rastopit ću tvoje ruke

da kaplju na moje obraze

zasniježilo je travu

pucketa ledeni tepih

u zapamćenoj slici

nebo drži zapaljenu svijeću

mi smo tiha misa, bijela

raste pokrivač na tvom ramenu

koliko peruti nosi ova zima

magla se kovitla pod obrve

uzbuđena si izdisajem

tvoja usta su vruća sauna

ne razgrći put u meni

ne postoji trag prtine

ni proljeće ne cvjeta bijelim sagovima

trebam tvoju zimu da me omrzne

hladnu slijepljenu kožu pod pazuhom

godina prolazi u crvenoj mašni

daruje ti kristalnog anđela

s mirisom umrle borovine

sniježi na elektronsko pero

kad uhvatiš slova u preljubu

bit će nevažna bijela koprena

na našim razbijenim prozorima

zasniježilo je riječ

grtalica razgrće stranice

bijeli tunel topi crninu

sve meke kiše sniježe

u svakidašnjicu…

Zagreb, 2.1.2011.