Znaš, ljudi, u pravilu, trče svoje
maratone
tako i rasuđuju, brzopleto, na
prvu
i miješa se dobronamjernost i
potreba da se sve definira i
postavi u zadane okvire bez
odstupanja i prostora za neku
čistu ljubav međupoštovanja, sve
mora biti zrelo i jedro
svaka jabuka odgriznuta obraza i
ništa ne može biti čisto i
zaštićeno od ovoga svijeta koji
rastvara ljude poput solne kiseline
jedan anđeo što svijetli, uprljat
će mu krila svojim definicijama
moja sreća postat će nevidljiva
tuga što teče na jednom osmjehu zahvaćenom fotografijom
a sve je tako bezazleno i nježno
poput livadnog cvijeća što miriše u proljeće
kao da je zabranjeno žuboriti
nevinošću srca i voljeti neopterećeno fizičkim postulatima
nametnutim od društva, ta nismo
svi isti, ne mjerimo se istim mjerilima duše
zabrinut sam jer te tjeraju od
mene među oblake i sva taktilnost gubi se u zagrljaju predrasuda
danas je zabranjeno biti nježan i
čuvati romantiku u nekom platonskom plaštu
više ne mogu štititi dobrotu, zar
ne postoji, zar ne postoji samo ljudsko biće lišeno
parametara i gabarita kojima se
osuđuje nečija plemenitost? Znaš, sad dok me čitaš
sve ti je jasno i razumiješ me,
jer postoje bića koja titraju na posebnoj frekvenciji
naša opijenost srećom most je između
tame i svjetlosti, a to nekome smeta, ne obaziri se
samo želim da te sačuvam u svom
malenom svemiru, mom prostoru u kome nema mjesta
za ponore i ljudski
jaz...nasmiješi mi se, onom kristalnom dubinom svog pogleda i glasom
što se nikoga ne boji, čuvam te,
još sam emocionalno nedozreo i ljudi to ne razumiju, a
osjećaji nisu partija šaha niti
ostavljena majica na raspremljenom krevetu, traže se znakovi
kao da sve mora imati svoje
putokaze, lice i naličje i bespotrebnu suštinu na dovratku kolektivne svijesti,
ne, milo moje, ti me razumiješ i ne trčiš pred rudo, ponekad treba čekati
baš kako se čekaju prve zrake
sunca, onaj osvit zore koja donosi mudrost danu, ali ne
ljudi su užurbana kolotečina koja
traži izvor nečije energije, traži pozitivu i crpi ju pretvarajući je u puku
sirovinu zlurade čežnje i svjestan sam da se mnogi neće složiti i bit će
ogorčenih i povrijeđenih, ma neka, znači da još uvijek dopuštaju da ih se
takne, možda razmisle, vidi, toliko dugo sam plivao u sutonu tražeći da me
dohvati mrak, tako nepotrebno
površno i jadno od mene, a onda,
kao dašak vjetra pustio sam da oživi srce u mojoj sjeni
predivan trenutak poput kose što
zastane na usnama i tad osjetiš kako cvjetaju usne u polumraku sobe i ne trebaš
ništa više osim trenutka koji želiš da se ponavlja u nekom krugu zarobljene
stvarnosti dok ne postane savršen poput tebe...razumiješ me, danas sam nahrupio
mislima na samog sebe, trčao pred sobom poput tih istih ljudi kojima zamjeram
predrasud
gle, poklopljene kazaljke na
satu, a ja sam uvjeren da baš ti misliš na mene
i što je to ljubav ljudima? tek
katarza na koju su zaboravili negdje po putu dok emocije sipe poput pijeska u
probušenom džepu, neka, sad se svi razumijemo i opraštamo jedni drugima
možda ćemo napokon imati prostor
da među ljudima postanemo ljudi, a meni ostavi plavu potočnicu kraj bistre vode
i zatvori oči, izgubimo se, jer odavno već ne pripadamo ovom svijetu koji ne
dopušta iskru u očima...
Zagreb,
12.1.2014.
