subota, 26. veljače 2011.

Prosvjed

Ulica, uhranjena stupićima

kacige vare prometne znakove

u milosrđu bezimene palice

vilice šušte na večernjem zvižduku

odgovornost preskače ogradu

na rubu štita ptice savijaju gnijezda

strip u kockicama kolnika

zabranjeno prometovanje prosvjednicima

let iznad kukavičjeg gnijezda

kauboji dresiraju kune

na središtu trga razapet Audi

posadimo indijanske šatore

bijelci se boje uroka šestinskih kišobrana

Grad se namazao ratničkim bojama

svatko bi htio biti šerif a nitko ne bi

nosio zvijezdu, metal je hladna varka

revolucije ne igraju poker na mreži

zbog zakašnjele ejakulacije

više ni ne osjećamo snošaj

sad nas opći tko stigne, i kome se digne

pero u kosi, čekamo posljednjeg Mohikanca

tomahawk pogađa bijelog orla na totemu

zbog radova u tijeku gore Kamenita vrata

na vrhu zgrade samoubojstvo pobjednika

trebat će puno cigli da se zazida saloon

demokracijska pronevjera promuklih glasova

pod kaubojskim šeširom san pravednika

vukovi bleje agramerskom prerijom

zavijaju ovce iz sigurnog doma

nakostriješeni zvonici guše dim

do Europe je dug biseran put

ako pomisliš da si kraljica

opsjedaju te pijuni željni krvi

svi bi htjeli krunu od perja

plešu se plesovi zavodnika

ludi harlekin postaje zamašnjak

obostrano zbijanje redova

ljudi nemaju kruha, ostaju igre

dok kasne trezorski darovi

čini se da se svi bore za jedno:

samo da preživi kuna

u kokošinjcu prepunom lisica…

Zagreb, 26.2.2011.

ponedjeljak, 21. veljače 2011.

Mozak u pepeljari

U pepeljari

moj mozak u dimu

uz odbačenu žvakaću

presavijeni papirić šećera

i blagom sumnjom u dosljednost

hrabri puše bez filtera

pasivno skupljam tuđu hrabrost

mirišem na pseću prostirku

s osmijehom spuštenog sjedala

moj svijet preživljava

na zračnom jastuku amortizacije

izabrao bih neusporedivu tišinu

totalne jazove među ljudskim caklinama

ništa mi ne nedostaje

imam pun kufer svega pa i više

uzgred, blic razmiče dimnu zavjesu

ljudi propišavaju razgovorne stanke

predan principima češkam se o gumu

lakat uspostavlja vezu s mozgom

zglobovi su puni pepela, bolna istina

sredovječna blamaža u preponama

vrtim se na mjestu, kao nepozvana runda

kolekcija piva u bubrežnom kamencu

otisak zuba na žutoj nikotinskoj međici

strahopoštovanje spram hodajućih

s njihove visine izgledam pitomo

strah od zalutalog ateriranja

umanjuje kasno noćni zvuk klime

ako izgorim do kraja

netko će morat pritisnut moj mozak

onako kako čikovima glancaju

dna staklenih pepeljara

kao da je to ritualno čišćenje

uspjeh neviđene čistoće

moj mozak u pepeljari

dimi savršene krugove

snošaj para očiju

njegove na njenom stegnu

njene na debelom palcu lijeve ruke

kako brzo općenje u prolazu

trudnoća požude i rađanje telefonskog broja

ona čeka na prvi potez jer traži muškarca

on očekuje primarno parenje

moj mozak se dimi

ne želim s njih dvoje u staklenu pepeljaru…

Zagreb, 22.2.2011.

utorak, 8. veljače 2011.

Zašto?-Zato!

Imao sam svoje ''Zašto?''

grubo i namršteno

naslonjeno na zid

u šaci škrgutavih riječi

osiromašeno, jadno, bijedno

s pogledom na parkove

zadimljeni kafić i

čovjeka s djetetom na prsima

ukroćeno naramenicama

bukom suludog vozača

imao sam tu tvrđavu

razapetu žicu pod sobom

odbačene novine koje lista ulica

kako je ''Zašto?'' postalo ''Zato!''

ni prodavačice parfema nisu znale

tko je promijenio moju stranu ulice

i dao mi da vidim Sunce

dugo sam gledao u sjever a sanjao jug

kad imaš ''Zašto'' pred tobom je svemir

ako želiš snijeg, padat će

kiša se probudi na prvi tvoj cvilež

ljudi se rukuju i dijele posjetnice

i to jadno ''Zašto?'' je brazgotina

na staklu izloga izlijepljenog krep-papirom

teško breme prvoškolca

šum metle pospanog čistaća

njen obraz na volanu s kipućim vjetrobranom

ljubavnik napeto osluškuje i strepi

kad ona krene uzbrdo on će opet postati gospodin

romska igra pred vratima zgrade

''Zašto'' se uvlači u plastičnu vrećicu

šuška, grize vrh dječje tenisice

dugo razmišljam s visoka

padaju trepavice u travu

zbog sreće otpuhuju prste

nigdje nitko ne ruča ljubav

po navici, svatko od nas

prolazi kraj mene sa svojim ''Zato!''

pa čak i ja, kad nemam kud

protrnem pri suočenju

i onda mucam zatomljujući istinu…

Zagreb, 8.2.2011.

petak, 4. veljače 2011.

Izron duše

Da se napustimo puni želja

ne spokoja koji vrijeđa

to čulo što me privlači

na stakleni podij poniznosti

obeshrabruješ me svojom svjetlošću

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

slutiš da sam odbacio plašt

zgrčenu ruku što se križa

molitvom nitko ne usliša

popuštaju moje spone

hrđa uronjeni pramac

pokaži mi zube nevjesto mraka

da o hrid razbijem stihove

izranja duša

ona nikad nije bila

polje rascvjetanih nevena

prerana smrt u proljeću

u martovskoj buri stenja

ne kradi mi mrazove

moje inje s očiju

neka plače pogled

zagrnut u tvome krilu

kako je toplo smrznuti se

na grudima pobješnjela mora

izranja duša

uroni se, uroni neviđena

uroni se, vazda ljubljena

ne postoje ratnici

koji strahom nisu slavili pobjede

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

izron duše, ne brani se

neka se stihovi razbiju o hrid

i kad me proguta tvoja noć

slani stihovi glodat će stijenu

koju ljubim tisućama cvjetova

a da se napustimo puni želja

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

negdje i ja sam

ti što rukama razgrćeš

otoke i hridi…

Zagreb, 4.2.2011.

srijeda, 2. veljače 2011.

S police


Rasijan u dan

s gorčinom soka od naranče

plamti noć na nepcu

ćutim tvoju nesanicu

bridi koža na uzglavlju od ruke

pišeš ime dahom

pogađamo slova i rastavljamo riječi

pritajene u kutu

tvoje cipele rastu na petama

nemarno me odbacuješ

modre korice

na tvom noćnom ormariću

okvir kreveta gužva haljinu

negdje pod poplunom

strast je odbacila sram

poželjna crna čipka

suvišno zapinje o prste tvojih nogu

bezbojna duga na tvojim gležnjevima

moje oči su smrskane tvojim prstima

tečem jagodicama, modra želatina

premještaš me iz ruke u ruku

niz leđa plazi jutarnje sunce

godi ti toplina, a ja sam zatvoren

na kojoj stranici si odustala

onoj na kojoj more odvlači žalo

i prikriva tragove srebrnim školjkama

nabor plahte zarezuje ti bedro

tebi je sve šampanjac, pjenušava bajka

ne pali svjetiljku, molim te

probudit ćeš pjesnika u meni

nije to neki poseban osjećaj

više uzaludan trud

lažna ekstaza u preopterećenoj percepciji

ne želi me na prvu

obuci te cipele i narasti u svojim očima

želim te, onako kako san želi tvoje vjeđe

nenadano, neprimjetno, snažno

obuzimam te, obuzimaš me

iza nas slijede tri točkice

tri savršena nastavka nesputanosti

kad ustaneš, molim te

vrati me na mjesto uzvišenih imena

gdje prašina skuplja riječi

u vječni zaborav…

Zagreb, 2.2.2010.

Strah od sna

Bojim se Zaspati Jer bih te Sanjao A opet Ako te Ne sanjam Kao da i Nisam Spavao...            Zagreb, 6.3.2018.