Adrese

Umoran je dan
od jutra slušam svoje srce
topi se svijeća kraj slike
smjenjuje se cvijeće
na mom krevetu crveni se koža
borim se sa sutonom
večeras je tukao led po
limenim krovovima automobila
taman kad se upalila rasvjeta
ja sam ugasio oči
znatiželja me ubija
želim otkriti tanku liniju
prijelaza
ako poživim dovoljno dugo
možda me pretvore
u zastavu
na domjenku proljeća
vjetrovi uživaju
cvjetove trešanja
kad ugaziš u zelenu travu
izrast ćeš u humak
srećom, moderna vremena
ne trpe laku zemlju
spavamo na različitim
dijelovima grada
kad se susretnemo
adrese više neće biti
važne...

Zagreb, 30.4.2014.

Alergija

Bez tona
mramor u defileu
miješaju se zvijezde
i križevi
noć je duga sasušena
jabuka
treperi u nesanici
slike podsjećaju
dječak uokviren
crno-bijelom bojom
linija života u
nelinearnom uzdahu
večernja porcija molitve
dosadno je disati
svi traže znak
potvrda u prestrašenoj
sumnji
odjekuju kazaljke
odbrojava se kap
neispravne slavine
iznervirana malodušnost
treba naći oslonac
svak u svom kutu
sparira s mislima
udarac sjete ostavlja
modrice na srcu
bili smo u istoj utrobi
sad me utroba grli
za dvojicu
ne smijem nestati
sa mnom nestao bi
dječak u monolitnom
zagrljaju
još uvijek gori nada
pucaju davne pukotine
zidovi mi govore:
mi se ne poznajemo,
a svejedno živiš u nama.
Bojim se upoznavanja
jer kad poznaješ zidove
postaješ alergičan na
svjetlo – rekla nam je
djevojčica...

Zagreb, 27.4.2014.

Oproštaj

Mir svoj utkao si u nas,
sad plamtiš u očima našim,
tvoj dom je Svjetlost što te ljubi,
opet si dijete u naručju svoga Oca.
Na križu našem urezana brazda,
za suze ovog Svijeta što se oprašta s Tobom,
navrati Anđele i raširi krila
nad djecom svojom i Ljubavi u tuzi.
Ti poznaješ vječnost i Tajnu o nama.
Na Tvome putu spavaju zvijezde,
miriše noć na ulje lavande,
polako u zemlji mrmore preci,
na sklopljenom barjaku uvenut će kale.
Pomalo dragi, sad vremena imaš,
na počinak vječni sam ćeš poći,
u ognju čistoće nestat će samoća,
to tek je ruho slobodne duše.

Zagreb,                     23.4.2014.

Rekvijem za brata

I sve ove kiše što liju u nama,

bespoštedna zvona na kućnome pragu,

u svjetlu dana dogorjela je tama,

i mi smo tek stope u Božjemu tragu.

Vinulo se Sunce nad besprizornim gradom,

utihnula je jeka, a još se osmijeh čeka,

nestala je sjena tek se vjetar kradom,

provuče kroz srce kao glas 'z daleka.

Što više se šuti, to više soba ječi,

mrznu tišine nad usnulom prazninom,

Mjesec se gasi tek studen nam kleči,

zbori samoća glasnom težinom.

Spavaj Anđele, boli više nema,

sklopljene ruke vjeru ne gube,

na počinak vječni prah se sprema,

neka te isprate sve rajske trube.

Glas tvoj je zamro u hladnoj buri,

suza je pekla obraze noći,

sve riječi su ništa, zarezi šturi,

svi ćemo jednom k tebi poći.

I kad na mekom oblaku siđeš,

vidjeti srca u tvome domu,

svjetlošću duše zaštitu ziđeš,

blagoslov Božji u miru svomu.

Idi sad Anđele, pjevaj u Slavu,

na svome putu molitvom te prate,

i ne pitamo zašto u Njegovu Hvalu,

tek pokojni znaju, tek mrtvi Ga shvate...

Zagreb,                             19.4.2014.