Ne znaš
me u večer
kada otkucaji
srca postanu teški
a sat na
zidu pjeva istu pjesmu
ne znaš
me dok se vuku oblaci
i ceste
kaplju tminu na sasušene kupine
ne
razmišljaš o rascvalim granama i
smežuranim
listovima na svom dlanu
prolazio
sam tvojim životom
zarobljen
kao sjena što se bori
s
prepolovljenim Mjesecom
ne znaš
da sam plakao s tobom
baš onda
kad si pomislila da si sama
sjećaš
se, baš onda kad je more
vrištalo
na barke otimajući ih od veza
ne znaš,
ti ništa ne znaš o meni
htjela si
da te volim kao što proljeće
voli
probuđene vrištine
htjela si
da sanjamo neispisane stranice
nepostojećeg
dnevnika
jednostavno
ne znaš, ne znaš koliko mi je teško
ljubiti
tragove u sebi i ostati nevidljiv
ne znaš
gdje dodiri postaju odbačena prašina
nečije
stvarnosti, gdje poljubac nema vrijednost kajanja
bolje da
se pravimo stranci, jer ne znaš
ne znaš u
kojem pravcu lutaju lunatici
i gdje se
mjesečina pakira za sanjare
samo
ostavi upaljeno svjetlo na svom pragu
da se
sjenom sakrijem u vrtu
dok me ne
nagrize tama odlazećih cesta
s koje
dopire dahtanje zalutala psa
ne znaš,
a ja nemam volje objašnjavati tvojim čulima
zašto
jutra mirišu na cimet i zašto tako modro
nečiji
pogled pripada moru
jednostavno
ne znaš, ne znaš da već odavno
pripadam
noći, citrusnim zjenicama uličnih lampi
i ponekom
koraku u šumu vjetra i otetom vrisku vala
ne znaš,
i bolje je da ne znaš
čemu
objašnjavati rastopljen kamen i smokvu što
žili
njegovim srcem...
Rab,
18.9.2013.
