Blanka

Blanka pleše
izliven u broncu
Rio slavi pobjednike
u koraku ratnice
Olimp razmiče oblake
svevremenoj ženi
sve što život ima
stane u jednu riječ:
Hvala!

Rab, 21.8.2016.

Žena i saksofon

Negdje, u zagrebačkoj noći
u ulicama koje se boje svjetla
jecaju saksofon i žena,
rekli su mi da
njeni prsti lebde u promrzlim noćima
i da ako želim čuti savršenstvo
moram biti ponizniji od njenih nota
žena i saksofon gladuju u tonu
gladuju od naše pohlepe da
zadovoljimo čula
želim da moja tuga pleše u odsjaju zlatnog saksofona
kad zima rastrese inje s mojih usana neka poezija ulice
u toj ženi ocrta najljepše stihove,
plače li još uvijek saksofon
ili to praznine odjekuju
u koracima duša? 

                                     Rab, 15.8.2016.

Zjenica vremena

Razumiješ me
sve što dijelimo
stane u srce
i sad, kad sitnicama
nabirem pluća
u zjenici vremena
tvoja slika
svjedoči ljubav... 

                 Rab, 14.8.2016.

Ključ duše

Volim te
i znaš to
otkad su klaunovi
šetali klokane na povodcu
volim te
i znaš to
dok su nam djeca
rasla u tirkiznom moru
i kornjače plesale na vjenčanju
volim te
i znaš to
odonda kad smo se
odlučili roditi
razdvojeni u učenju
o sebi
volim te
i znaš to
kad sam umirao
ostavio sam ti ključ duše
da pospremiš sve
moje tajne... 

Rab, 12.8.2016.

Dva tanjura

Znam ga
čekao je kraj svjetionika
crnih prstiju od ulovljenih sipa
izrezanih prstiju od povraza
bolnih mišića od vesala
i pjevao je istu pjesmu
cijeloga života
a što je život nego nota
koja boji svakodnevicu
svojom slanom pjesmom
bili smo isti
oduzetih ruku
i zgrušane krvi pod noktima
čekali smo
da nam noge ozebu u buri
u jadikovkama zima
što se roje u zjenici oka
on je bio pripit od tuge
ja od udaraca valova
otišao je s jutrom
dok su plamteće noći
nestajale za Velebitom
znam čovjeka
koji stoji kraj svjetionika
i prstom vabi plahe sipe
ne večeramo kruh i maslinovo ulje
pomislim na sebe i divim mu se
njegova sol dublje reže od moje
njegov krik bolje razmiče
zidove u sabijenoj duši
njegova Ljubav preteže vrijeme
i čeka da jednom
prazan stol obogati s dva tanjura
a ja, sjedim kraj svjetionika
i čekam da sipe oboje i moje prste
crnom bojom zrelosti...

Rab, 8.8.2016.

Otmica

Na valu vjetra
kruna od ljetnih dragulja
pogledam u sebe
a vjetar odškrine vrata
i uskovitla mi lišće,
zar da jesen gasne pod srcem
na obzoru svitanja
poželih da me otmu
krijumčari galaksija
kad me otkupiš osmijehom
podarit ću ti ples
dok nas vrijeme
ne razdvoji
u plaču kristalnih
čaša... 

                                     Rab, 7.8.2016.

Kristal

Otključaj me
moja vitrina čuva
polomljeni kristal
sjedinjene krhotine
glume čašu
dok je teklo vino
u kristalnoj prašini
spavali su anđeli
zajedno ostavljali smo trag
na mjedenoj žlici
kristal ne pjeva
o ženi koju volim
polomljena čaša
razrezuje gutljaje
dozivam anđele
da mi poklone svemir
u kojem će moja djeca
nositi njenu ljepotu
dozivam planet
na kojem će ona
biti jedina
kraj vulkana u kojem
pretapam kristal
u suze... 

                              Rab, 1.8.2016.