Sjena ljubavi

Vijekom trpe otežale vjeđe,
ne mogu taknut nit tvoje ljubavi,
a šutnja je privid, moje zaleđe,
i iskon tuge u kletoj naravi. 

Razišle se sjete kamenim hladom,
u jedru se vjetar ruci otima,
ne puštaj me životu golobradom,
ni ženama ni pustim planetima. 

Zarobljen sam bio u sladostrašću,
okivan zebnjom i tmastom propašću,
vratit bih htio okus njene trešnje. 

A sve je prošlo davno ispod mosta,
kamen usnama hladan cjelov posta',
i nit je sjene ljubavi ondašnje.

Zagreb, 25.11.2014.

Nestanak

U njedrima bijeli golubovi,

moje gnijezdo ne cvrkuta strasno,

kada Mjesec Zemlju tajno oplovi,

sve će biti tiše, potpuno jasno.

Kada se razbijem kišom atoma,

sužanjsko blato gutat će mi ponos,

ko trepet duše prije nervnog sloma,

hladan udah tuge kroz snježni nanos.

                                                               

Gorjela je vatra, pekle su ruke,

poljupci tekli kroz nebeske zvuke,

Jerihon pade međ' usnule kale.

Što god sam bio, biti više neću,

beštije prijete i salijeću,

u mom su srcu sve lavine stale.

Zagreb,                          22.11.2014.

Sprud

U meni more traži pjev dupina,

bakreni odsjaj raspela na ruci,

tišti mi dušu u versu cjelina,

sjeme trune u mesu,u jabuci.

Otvori mi prozore, zraka trebam,

ne ispuštaj snove letjeti želim,

pa kad u mraku svome tad progledam,

da srcem u srcu ljubavlju zacijelim.

Sante me lome kopnjeti bih htio,

u kut duše osmijehe sam svio,

kao barku što joj kopno nudi grud.

A riječ ne vida onog što ljubi,

ljubav ne štedi ni tada kad gubi,

tek cvijet cvjeta, a more traži sprud.

Zagreb, 18.11.2014.

Razbuđena jutra

Uspavan grad

treperi

pod

uličnom rasvjetom.

Stisnute zgrade

udišu jesensku hladnoću.

Otpalo lišće

zlati se u mraku.

Zvuk klavira

razdvaja taktove rečenica.

Potpuna predaja miru.

Lakonoćna etida

na trepavicama

razbarušenih kuća.

Ljubav je

neumoran putnik

u nesanici.

Razmišljam o jutru.

Usporio je sat.

Grad me odbacuje

u svom sivilu.

Spremio sam boje.

Jutrom, kad navrate oblaci,

poslat ću ih moru.

Jednom

kad se vratim

k Izvoru

preslikat ću suze

na kišno platno

razbuđena jutra...

Zagreb,        16.11.2014.

Početak

Kada si vjetar,

ja sam raspršen oblak...

kada si sunce,

ja sam ispucala zemlja...

kada si žena,

ja sam planinska jeka...

kada si glas,

ja sam atom što vibrira...

kad sam muškarac,

ti si srna...

kad smo daleko,

svemir plače zvijezdama...

kad si atom,

ja sam glas koji se rađa...

kad si pjesma,

ja sam duša koja drhti...

kad sam kraj,

ti si novi početak...

Zagreb,               10.11.2014.

U tvom pogledu

Među stablima moje mjesto
trava upija uzdah
klizimo u kamen
svojom molitvom
držim te za ruku
znam da mi ne vjeruješ
život traži previše
sebičnih trenutaka
napuštamo se svakodnevno
prelamamo u svjetlosti
u prizmi je zatočena sloboda
ne putuj strmim liticama
bezdan ne dopušta povratak
krivnja guši racionalnost
ne traži pravorijek
u tvom pogledu
dvije bebe leže na kauču
tuga izbljeđuje boje
imaš li snage?
sunčan je dan
traži početak osmijeha
ni ne slutiš
bijeli krevet probija zidove
dozovi ptice
u njihovoj pjesmi
raj se čini
tako blizu
ne ostavljaj me
previše smo toga
ostavili za sobom...

Zagreb, 5.11.2014.

Najljepša

Najljepša srcu mom od svih njih ti si,

zeleni leptiri na tvom su zidu,

a rijeke snova čarni mirisi,

moje ruke u tirkiznom fluidu.

O sjeto tmasta što mi pogled muti,

crni veo krili moje zlatno sunce,

osmjehom svojim ti ćeš me vinuti,

u nebeske smiraje, u vrhunce.

Što bih bez čežnje, tek prosjak bih bio,

u livadnom cvijeću ljubav snio,

pod travkom zoru tek bih dočekao.

A ljubav je čudesna pjesma žarka,

ljubav je potonuću mome arka,

ne bih nam je nikad zanijekao.

Zagreb,                          2.11.2014.