Pod prozorom

Omotana uspavankom

tihim glasom vrištine

tvoji prsti su smilje

što dotiču obraze

rascvjetane noći

i zrikavci gudači

pod prozorom

zriču noćnu sonatu

onako kako uhu godi

uspavljuje me

šum rasterećena čempresa

i hladi prazan krug

godine za nama

još si divna

na modrom skutu

s kojeg kaplje

zreo sunčev sok

zasljepljuje me san

u kojem bezbojne stijene

goste sitnu morsku travu

i sam izgubljen u njoj

čekam svjetlucanje planktona

omotana uspavankom

zbrajaš rasute sekunde

zrnca božjeg pješčanika

ti moje smilje

što protežeš umorne prste

u rascvjetanu noć

i mirišeš spokojem

u sazvučju zrikavaca

oplemeni prostu travku

što se vuče stoljećima

uz slani kameni zid

na kojem još drhti

velebitska bura

tebi nepoznata i daleka

čujem te jasno

otvorila si oči

tvoj glas pupa

u praskozorju

dotakni i dan

kao što si noć

da neprestance

bdiju nad tvojom

ljepotom…

Rab, 28.5.2010.

S jugom

Između nas

zbijeni zidovi bez slika

u čaši umjetnog soka

ljetuje muha

Nijemci raznose plažu

mokrim nogama

zbog juga

tebi je tijesno u koži

rastežeš ju osmijehom

hranimo mrave šećerom

odvikavam se od mladosti

s razvaljenim ramenom

namigujem nakupljenoj masi

više ne raznose novine

pred vratima ostavljaju

povoljni bežični Internet

kad se navučemo na doping

uskratit će nam polje djelovanja

dosađuješ stolici kutijom cigareta

gadi mi se potreba za čajem

dehidrirao bih u oblak

i pišao po žlijebu

bez vode bi bilo lakše

ne bih se opterećivao

tvojom savršeno uskladištenom tekućinom

prelijevaš se u pogled

negdje u meni

prepoznata tvoja frekvencija

da nije juga

rekla bi mi da sam lud

ovako slobodno gužvam

sunce na svojoj majici

i pričam nesuvislo

o važnosti izolacije

jer danas smo svi

žrtve UV faktora

stoga, ako djelujem zbunjeno

pripiši to ustaljenoj navici

kojom sam uspješno

izbjegavao kvadratiće

u partnerskoj križaljci;

pod vodoravno

ostavi prazno

možda se domislimo

i bez pitanja

riješiti problem neispunjenosti…

Rab, 25.5.2010.

Tvoj glas iz bure

I bura ima tvoju boju glasa

slušao sam kao da mi pričaš

o pticama i srnećem pogledu

zakivana na velebitsku stijenu

nosila si miris snijega

zvon praporaca nad morem

javi mi se kad osjetim

da trunu korijeni u meni

izvuci me iz kiselih suza

bezmirisnih orhideja

što cvjetaju na ramenu

neke skandinavske ljepotice

meni ne treba cvat mora

niti želim ruke

ispirati trnjem i koprivama

u glasu bure čujem te

zavrela je krv pustinjska

a moje srce tek je dronjak

što prosi otkucaje u tijelu

gdje da prinesem svoje oči

žrtvujem svu neviđenu ljepotu

neka ostane neviđenom

nakon tebe ne dodirujem rukama

ne njušim vjetrove

samo glas tvoj čujem

ti si bura, nepoznata

u kojoj svibanjske travke

klanjaju se plahovitom lutalici

pustio sam da me dira

izbije cvrčanje u glavi

zagluši pjesmom sjevernom

kako je nesretno cvilila škura

u tvom noćnom obigravanju

kao ubogo pseto na lancu

i bila si ovdje nemirna

ćuk je stravio ponoć

uz moj krevet

došaptavahu se sjene

bez snova grlio sam buru

grleći tebe i glas

sve si bila ti

uzavrela krv

blagostanje i polegnuta trava

tvoj glas iz bure…

Rab, 22.5.2010.

S dv'je adrese

Preklopljena u sandučiću
moje si sve vrijeme
bez marke i pozdrava
s pravom na dvije adrese,
ispisana rukom pjesma
čeka tren za oboje
nekim čudom neznanim
da je odnese…
Tako mali čovjek stane
u par redaka kraj kuće
i raste slovom kojim gori
iz potaje, iz bivanja,
kroz odriješene misli
nesputan i prepun snova
piše i pisan traži
određenja bez lutanja…
Oziri se na tankoj niti
bit će čovjek iza riječi
preklopljena u sandučiću
dana ti je pred putovanje,
pjesma s dvije adrese
nije naše razrješenje
za kozmičko prostranstvo
veže gorko samovanje…
I nek' se spusti tamni veo
britka slova nek' me režu
sva prostranstva što sam sreo
tvoju bitnost ne dosežu,
naša pjesma bez pozdrava
upućena na dv'je adrese
neka sažme sva prostranstva
jedno drugom nek' donese,
sve što ljubav može dati
još nas čeka ispod tame
u riječi neće stati
gorčine samovane,
ne, iz nas sa svake strane
kozmos crpi hod praznine
kad u tami riječ osvane
i sve-vremene istine,
pjesma s dv'je adrese
nekim čudom
k'o što ljubav samo znade
nama se odnese…

Rab, 17.5.2010.

Nedodir

Ližeš moju sjenu

kao preljev na kornetu

između dviju kuglica vanilije

nadimaš grudi

morskim povjetarcem

a u meni čuči ushićenje

galeb s uzorkom ribe

na vrhu krova

pored satelitske antene

broji digitalne valove

a mi, još uvijek analogni

naziremo se u snijegu

lošeg prijema

moja sjena na tvom trbuhu

hladi se zalogajima

ruke su ti slane od mora

moje su žedne od plivanja

između nas

pristojna udaljenost glasa

sviđa mi se kako padam na tebe

izdužen preko pupka

koji se smijucka u mojoj sjeni

diram te nedodirom

moje drugo lice

zasjenjuje tvoj bikini

a ti si još bljeđa

na rujanskom suncu

poput vanilije na

rubu tvojih usnica

ne odmiči se

želim ovako još trenutak

odmarati na tebi

uvučen u svaki pregib

sjenovit poput

brzih ljetnih uspomena

što kao zrnca pijeska

ostaju zarobljena pod provom

malene barke

i ti i ja

sjenimo se nedodirom

spusti još jednom ruku

da me poneseš sa sobom

u raskvašenom kornetu

s kojeg kaplje

bijela put vanilije

kroz moju sjenu…

Rab, 16.5.2010.

Purgerski plavo

Digli su Dubravu, Ravnice, Donji Grad,
digli su Trnje, i Trešnjevku, i Centar,
pa nek' mi kažu da Zagreb je gad!

U crne zastave zavili tribine,
u crne odore skrojili sudbine,
pa nek' mi kažu da Zagreb je gad,
pa nek' mi pljuju na moj rodni grad!

Staviše okove na zastave plave,
liju se žući, i padaju glave,
a mi smo jednako jadni k' o prije,
i neka se smeđa fotelja sad smije.

Jer ja cu zauvijek za istim stijegom,
onako purgerski pod svojim brijegom,
zaurlati kad god budem htio,
volim te Dinamo gdje god mi bio!

Hrvatski književni list 1994.

Purgerski plavo (hkl 1994. - posvećeno bbb-a koji su branili poginuli i nestali u domovinskom ratu te postali trajnim invalidima)

Cesta

Životni san

osamljene ceste

jest da vrati ljude

ohlađenim kućama

s prozorom na potiljku

i ćelavih glava

gdje kupine plaze jezike

nad usahlim bunarima

i roje se komarci

u zakrčenom potoku

cesta vodi ničemu

bradom zatravljena

tamo gdje fazani

dozivaju jutro

i noga se boji poći

ostavljen je ključ u glibu

da zaključa korake

odrasle djece

uokrug polje djeteline

broji sretne listove

kad jeleni ukrste rogove

izdaleka prijetit će

orao štekavac

mireći krunu od konoplje

zdepasti medvjedi

počivaju iza žice

proplamsaj zore

dovodi očevice

muhe obigravaju

nad cestom koja zove

izgubljeni put vrećica

zaluđena tišinom

grlica je nijema

ne postoji trag vatre

tek crni zid

kojim je netko

grijao nebo

s dovratka

u bijesu

a cesta ne bježi

ona i dalje vodi

nekud gdje

komarci nesputano

sišu krv…

Rab, 8.5.2010.

Gnijezdo staklenih gitara

Zaključavaš epohu

ne računaš na izoliranu putanju

negdje među žicama

prepoznaju se note

s porukom strahopoštovanja

sumrak u rezonantnom trbuhu gitare

bjesomučno udara u stjenke

goropadi se melodija

a zašto nas smatraju nedostojnima

ti vičeš u praznu čašu

do polovice ju puniš zubima

praznina se drži na tvom licu

i trgaš sjaj neopjevane ljepote

zašto nas grizu lastavice

zazidani u sebi

odgajamo se sami

s progutanom pljuvačkom

korimo bol u želudcu

namjesti mi rame

ono koje tapšahu

donedavni praznovjerni

ne, ne prenosim se

na njihovu balavu sporu

pusti me da razbacam perje

po ustajalom zraku

i kišimo zdravo buđenje

u šaci koja odgaja pjesmu

označene stranice

prisluškuju ponavljači

naizust poznaju moje zareze

kojim sam hranio tebe

ne boluj zatvorenih očiju

gledaj me i čuvaj

gnijezdo staklenih gitara

razlomit ćemo glas

razdijeliti riječi od voska

moja glicerinska bit

utrljana pod kožu

mastit će gluhe strune

dok im govoriš prstima

neka slijede pragove

s kojih poskakuju

istovjetne generacije

s nadom u džepu…

Rab, 2.5.2010.