Tvoj glas iz bure

I bura ima tvoju boju glasa

slušao sam kao da mi pričaš

o pticama i srnećem pogledu

zakivana na velebitsku stijenu

nosila si miris snijega

zvon praporaca nad morem

javi mi se kad osjetim

da trunu korijeni u meni

izvuci me iz kiselih suza

bezmirisnih orhideja

što cvjetaju na ramenu

neke skandinavske ljepotice

meni ne treba cvat mora

niti želim ruke

ispirati trnjem i koprivama

u glasu bure čujem te

zavrela je krv pustinjska

a moje srce tek je dronjak

što prosi otkucaje u tijelu

gdje da prinesem svoje oči

žrtvujem svu neviđenu ljepotu

neka ostane neviđenom

nakon tebe ne dodirujem rukama

ne njušim vjetrove

samo glas tvoj čujem

ti si bura, nepoznata

u kojoj svibanjske travke

klanjaju se plahovitom lutalici

pustio sam da me dira

izbije cvrčanje u glavi

zagluši pjesmom sjevernom

kako je nesretno cvilila škura

u tvom noćnom obigravanju

kao ubogo pseto na lancu

i bila si ovdje nemirna

ćuk je stravio ponoć

uz moj krevet

došaptavahu se sjene

bez snova grlio sam buru

grleći tebe i glas

sve si bila ti

uzavrela krv

blagostanje i polegnuta trava

tvoj glas iz bure…

Rab, 22.5.2010.