Da mi je s tobon

da mi je s tobom vratit se u dane,

kad sam bija čovik ča se bori,

nije bilo straja da mi svane,

po života koje samo zori,

da mi je činit pisme po kaleti,

di furešti zastanu u hodu,

nije priša a život proleti,

ka i more nasukanu brodu...

Falija sam, puno sam naviga,

svudi bija a nikuda stiga,

sad me tilo noćima kaštiga,

finte bacam da me nije briga,

falija sam finija na kraju,

sve bi loše u bukaru lija,

ti si vila ča leti u raju,

a ja proklet od rođenja bija...

da mi je s tobon vratit se u dane,

di sam bija čovik koji voli,

a luda mladost pripa se pa stane,

u po mota kad srce zaboli...

Rab, 21.9.2011. 21:15-21:30:)

Plivanje

Otvorenim morem hodaju oblaci

rasplinjujem mirnu površinu

u ruke urezuje se val

sol kipti na betonu

ostajem slijepljen za sunce

nevješto pliva osa

odabrala je najgoru smrt

kraj mene prolazi bjelokosna ljepotica

njena privlačnost izranja u pogled

odabrana je dugom zapletenom kosom

zatvaram oči i lebdim u izmaglicu

oko vrata grle me morske trave

vrulje golicaju tabane

nitko ne primjećuje staricu s kapom

ona uživa u kraju s knjigom u ruci

postoje ljudi koji se ne predaju

oseka otkriva svu nagost plaže

mrmori val s drvene barke

nakrcana znatiželjnicima

putuje u dosadu ponovljenih ruta

preda mnom iskaču ribice

mislio sam da je kanal pust životom

zatežu ruke nevidljiv konop

težim dubini i njenoj hladnoći

toplina je ustrajna na mojim vjeđama

poda mnom pijesak zlati površinu

o mene se odbija mareta

jednom dok je nebo tek klijalo kišom

ugrabio sam zvijezdu iz morskog naručja

crvena od tuge kopnjela je na ruci

ispustio sam more iz očiju

i ona je disala nabreklog tijela

zvijezde moraju ostati na morskom nebu

bez njih sam pustinja u slanoj vodi

ljepotica tamni plivajući

nabreklih bradavica upija ljubav

njen mladić na rivi gleda zaljubljeno

otok je preosamljen za ljubomoru

nježno ju doziva i prati svaku kretnju

okrećem se k suncu i zaveslajima

na leđima nosim šapat grada

dok guram more leđima

Rab se opire mom užitku

Bablje ljeto posrće u nedjelju

svejedno, more i nadalje gori u meni…

Rab, 17.9.2011.

Noć nad Rabom

Čujem more,

dah svježine razoputi mi misli,

pa i večer što rani u sobu,

šumi kao da je sprud

to malo crvene zemlje o koje se češe,

rujan ljetuje na otoku,

toplih obraza i mekih ruku,

zaklopim oči, a ono, more,

odjenulo mjesečevu spavaćicu

i uzdiše tiho u ritmu zrikavaca iz polja,

prikrada se crna mačka,

liju sjene zidića,

u lozi bogatoj grožđem,

nečiji prsti broje svaku bobu,

s puno ljubavi kap vode,

bubri slatkoću jeseni,

opustjela smokva od užitaka,

tirkizno svjetlo s broda,

kao svjetlosni kupar,

lovi razasute zvijezde u moru,

a ono diše sve dublje,

oči su mu tamne od umora,

miriše na san uspavanog djeteta,

majčinski zagrljaj otoka,

utihnuli su i čempresi,

zelene ruke isprepletene,

možda jutrom ožive,

plesom plahih pastirica,

zatišje vremena bez

bora na licu prirode,

tu sam, u središtu

u vrulji kamenog izvora,

gdje vibriraju note podzemlja,

pas blagoslovljen dobrotom,

sklupčan leži pod nogama,

puštam misao da se raspline,

među zaigrane noćne leptire,

macaklin prozire svoju glad,

vjeđe otoka sve su teže,

iz daljine iskri mu oko,

zjenica od četiri zvonika,

promatra krijesnice kuća,

noć nad Rabom guši svaki strah,

u ritmu zrikavaca plešu

ljeto i jesen…

Rab, 10.9.2011.

Između riječi

Između riječi tiska se golemi bijeli balon,

rastavljao sam slova i spremao ih u kutiju,

čim je stigla večer pomanjkale su mi riječi,

da sam ostao neuredan sad bih te volio,

a ti bi me opet ponosno ignorirala,

jer tako je to u ljubavi gdje

umjesto riječi daruješ zareze,

i vječna pitanja o sivim tonovima,

kojim prelazim neobrijanim licem,

neprimjetno titranje oka s nervoznim ljuljanjem,

mogu li riječi postati mučenici razneseni dinamitom,

odsad šutim gdje je mjesto praznim razgovorima,

produljenim pauzama raskrinkanih rečenica,

nabubrena slova vire iz kutije i smiju se,

koje od njih izdat će moju zarobljenu misao,

ako možeš riječima povrijediti zašto nikad

onako spontano ne poljubiš riječima njeno

izgubljeno vrijeme pod maramom na vratu,

lakše je biti čist u svojim očima i ne varati sudbinu,

mogao sam poginuti na nekom listu bez zareza,

utopit se na rubu celuloznog mora bez potpisa,

moja riječ odavno je moje ime kojim me prepoznaješ,

sad bih trebao rezati svoje riječi i krvariti slovima,

ljudi se mrze zbog imena, a ja svoje više ni nemam,

prepustio sam ga slovkanju iz kutije, ponekad

izviri iz nje dobar dio mene, uredno posložen,

ne muči se razbacati moje tijelo po ovoj bijeloj prašini,

večer me grčevito drži za polegnuta slova,

moji bijeli baloni razdvajaju me u tjedne,

jednom kad krenu mjeseci zbijeni između riječi,

umrijet ću u samom sebi prekriven zarezima,

onda, kako to i doliči istrošenoj rutini,

ispočetka, na granici prve pisane misli, u bjelini,

čitat će me netko s početkom života u ljubavi,

i čudit će se boli u neopisivoj sreći,

a prolaznost, ta sjeta koja crveni na listu kestena,

okretat će stranice sa zarezima i neće biti dosta,

sve te riječi kojim krvarim godinama zaboravit će netko,

na klupi parka u kojem se kuju zvijezde budućnosti,

molim te, ignoriraj i nadalje tu zbrku na papiru,

a moju zbirku tankoćutnosti i sapletenih slova,

neka lista jesen u kostobolji vječitih dječaka…

Rab, 8.9.2011.