Šišmiši

Prije no što otvoriš sobu s ustajalim zrakom

provjeri je l' dišu hodnici među nama

ne navraćaš često, tek deklarativno

spomeneš da me voliš dok te zasljepljuje

svjetlost s prozora i u difuznom metežu

tražiš moj obris pognute skulpture

prepušten zabavi s televizije

nedolično te dočekujem

s daljinskim u rukama i sapunicom

što se cijedi s nepotrebnog kanala

za sto godina nitko neće znati

za nas dvoje običnih malih šišmiša

što se ljube na nečujnoj frekvenciji

razgolitila si vrećicu punu voća

i unijela mirise u urinarnu atmosferu

prije koju godinu stidio bih se sebe

sad je svejedno kad prošlost nagriza

cjelokupnu mišićnu masu i vješa se

o podbradak sijede brade, nepodšišane

rijetko dolazi brijač, rijetke su svježine

u mom susjedstvu hropće talac starosti

odlazi već godinama s iste stanice

osušena grana ružičastih šipaka

jednom sam mu poželio da pomodri

je li sućutno mijenjati iznemogle partnere

tu svijest ne vrijedi previše za življenje

jesmo li isti kad se nasmijemo spasiteljima

kad ti nečija ruka previje zglob propadanja

daleko su klupe s pokretnim slikovnicama

pred kojima ptice uzmiču kroz oblake

a one pjevaju u falsetu natapiranih frizura

ne razumiješ me u našoj sljepoći

mi više nismo sami u svojoj sadašnjosti

zvuk klavira podnosi grizodušje tipki

hvala ti za voće, što je novoga

iz mene rastu kotači bolničkog kreveta

a ja bježim u nečije krilo s krvavim mrljama

dolazi Božić na radiju, raskošno dočekan

usamljenim prolaznicima na našem hodniku

zatvori vrata, mogao bi ući život s tobom

a mi, moj šišmišu, davno smo se odrekli

lakomislenog vjerovanja u sutra…

Zagreb, 17.12.2011.

Kisnuti u parku

Dugo je noć stajala pred tvojim vratima

gutala stakla orošena kišom s Mediterana

govorila si tiho u slušalicu i zaboravljala

da u vrtu rastu ograde prepune ruža

tmine ne razaznaju tvoje blijedo lice

na rubu stepenica izvijala se biljka

i bježala prema cesti puna prkosa

primjećuju li ljudi svjetlost noćne lampe

pod kojom čitaš pjesme južnoameričkih ljubavnika

sama si dok zabijaš prste u meki tepih

koja nježnost i bešćutnost s poda

izbjegavaš laptop i besciljna lutanja

zamišljala si pješčani otok i tirkizno more

kraj tebe leži pas čekajući šetnju

zabavljena knjigom ni ne slutiš

da netko u parku prati tvoje vrijeme

o da, on želi tvoj prolazak na poznatoj ruti

možda vaši psi odluče razmijeniti mirise

mislio je da možete razgovarati o nečemu

o čemu razgovaraju samci kad prešućuju samoću

hvataš se za povodac i guraš kosu pod kapu

kišobranom zaklanjaš tijelo i prepuštaš psu da kisne

prolaziš kraj muškarca ne primijetivši ga

kako očekuješ ljubav latino ljubavnika

pas te vuče na livadu željan igre

opireš se i držiš se puta, ne želiš u blato

muškarac baca lopticu kraj tvojih nogu

gledaš u nju i ne podižeš pogled

pitaš se zašto su psi tako lakomi za njom

muškarac se ispričava, a ti tek sad shvaćaš

da u parku nisi sama i da djeluješ jednostavno

smije li ti reći: dobra večer? Ili da tek pomazi

tvoje jadno i pokislo pseto

nije ti do druženja jer te čekaju ljubavnici pera

lako uzmičeš pred stvarnošću i grizeš na ulete

premda, godi taštini kad pobuđuješ pažnju

žena si u parku kojoj muškarci bacaju loptice

otkud im njuh da osjete slobodnu ženu

ili mašu repom na svaku privlačnu i samozatajnu

vlasnicu pokisla psa, prilika za vježbanje muškosti

no ovaj muškarac je drukčiji, plah i povučen

nekoć si tražila snažne muškarce, a sada

sada ti je draga ta loptica kraj noge i to što

ipak s nekime kisneš u parku…

Zagreb, 9.12.2011.