Veličina tvoje duše

Imam more u cipeli i

usred grada malen otok

i stablo masline nad krevetom

šutim u kišnom danu

opirem se južini

tražim zrno soli na asfaltu

kad me dotakneš glasom  

ne slutiš kako se napinju

konopci moje barke

vezan sam o kopno

poda mnom rijeke odnose

more k moru

distance sivih granica

postaju bezokusni pupoljci

s tri srebrne grane ljubavi

gradim splav za putovanje

voljeti znači stajati na kiši

ljubiti znači zaustavit vjetar na usnama

čekati znači vjerovati u ljubav

moje more u cipeli

mirno obgrljuje vrijeme,

u tajanstvenoj noći

vitraj na pročelju crkve

svijetli mojim pogledom

spreman sam kleknuti

samo tako ponizan mogu

spoznati veličinu

tvoje duše...

Zagreb,                 29.12.2013.

Riječ

   

Riječ u tvojim

očima
pun sam
strahopoštovanja
moje slovo je
zjenica
zaljubljenog tetrijeba
volim suhih usana
žeđ je oblak u dusi
ti si snaga
u mojim rukama
upamti ovu večer
u njoj sam osjetio
veličinu tvoga Svemira
nasmiješi se
bit ću prsten
koji te čuva
Zagreb 27.12.2013.

Duša na licu

Dira me kiša

ona ima dušu na licu

jesen se opire zimi

breze drhte od pjesme

nebeska tuga otkriva

krhkost među prstima

kad voliš onda i bol

ima smisla

na raskrižju posutom lišćem

gore svijeće pod Otkupiteljem

mogao bih udahnuti vrijeme

sekunde mreškaju moje more

srce plovi u neveri

plaši me nerazumijevanje

nitko ne poznaje dovoljno ljubav

a svi bi joj htjeli suditi

ona ima dušu na licu

oboje plačemo osmijehom

poljubac bi zaustavio vrijeme

no mi tečemo zagrljajima

dira me kiša

prepoznat će me ulica boli

u gutljaju kave nestajat će kapi

sve ono što tišti

ljepotu na njezinu licu...

Zagreb,                       27.12.2013.

Postojanje

Put je sve duži

vrtlože se razlozi

strahovi prizemljuju

kad sam tužan od sebe

pomislim da se rađa nada

toliko ljubavi nosim u sebi

da te gušim njome

želim te pustiti da letiš

a onda opet sebično te posvajam

i zatvaram u svoj zlatni kavez sa slavujima

pjesme dotiču usamljenu zvijezdu

jednom ćemo postati sunce

s malo izbora za sreću

čisto sumnjam da bih ti ju donio

moje srce je prizemljeno zamrlom svakodnevicom

želim se boriti za tebe i

umirati tisuće puta za tvoj osmijeh

i što kad nasamo ostanu pogledi puni čežnje

prepoznat ćemo ljubav, a bojati se stvarnosti

ruke samoće ne puštaju me iz zagrljaja

i tada, kad moj dan produbi crv sumnje

osmijeh neodoljiv u tvojim toplim očima

izbriše sve granice spoznaje

i volim te još više, toliko da bih mogao

zavoljeti sebe dok se trza tijelo u nepomičnosti

i sve što mi nedostaje ti nadoknađuješ

svojim postojanjem...

Zagreb,                                         26.12.2013.

Božićna ljubav

Noć je meka kada voliš

i ovaj topao Badnjak

uvlači me u tvoj oblak dobrote

tvoje ruke vrijedne su milijuna suza

tvoj pogled bezbrojnih osmijeha

volim te na onaj običan način

siromaha što poklanja srce

i luta besciljno snovima

želeći te sresti, i sve, sve

je previše prosto i blijedo

kad pišem o ljubavi

jer nitko ne poznaje nju

bolje od duša što se isprepliću

u zagrljaju anđela

i zahvalan sam ti

eonskom snagom dotaknutih

struna što titraju među nama

noć je tirkizna svjetlost s bora

čekam tvoj odbljesak pod zvijezdama

sve je savršeno; trenutak i vrijeme

otkucaj parketa pod tvojim nogama

usnula gitara što poput djeteta spava u naručju

Božić se rađa, i ljubav nadilazi svaku bol

volim te još više ako se više

može i voljeti, i sve je jednostavno:

i riječ, i pjesma i trenutak, i osjećaj

što se razlijeva ovim gradom u

spokojnom zagrljaju u kojem bijeli cvijet

dodirujem dahom, i vjerujemo si

u ovu noć, i vjerujemo za vazda

dok tiho odjekuju zvona u daljini

Božić je i ljubav udiše naše duše

moj osmijeh suzi na tvoj dlan

toplina me rastapa i više nisam

muškarac već dijete što se igra

s tvojom kosom, i stvarno

noć je meka kada voliš...

Zagreb,                   24.12.2013.