Sanjati za dvoje

Moj anđeo sanja,
čuo sam kako diše,
nebo je bilo ružičasto,
i mirisalo na omekšivač,
posvetih mu molitvu,
zadnji autobus na plin,
i Sljeme u depresivnom tonu,
ipak, osmijeh ima snagu
učiniti noć snažnu u amenu,
svojim sklopljenim rukama
razmičem oblake i dozivam
Grad da mi oprosti što sam
zaljubljen u more,
jer otok u meni veže se za
pučine otrgnutih snova,
koje sam jednom
sanjao u dvoje,
sad, izdvojen pod nebom,
imam snage sanjati za dvoje... 

Zagreb, 28.10.2015.

Da smo u vrtiću

Da smo u vrtiću vukao bih te za kečku,

dijelio s tobom Cedevita bombone,

donio bih ti mačku i omiljenu zvečku,

i napuhivao u dahu roza balone,

da si u vrtiću u mojoj grupi,

ustupio bih ti krevet i svoga medu,

i tražio najbolji sladoled da se kupi,

u danu mahuna bio prvi u redu,

da si ti curica s pjegama na licu,

ja bih bio zvrk što smije se glasno,

obišli bi svijet na mom plavom bicu,

i dječje bi gledali svijet šaroliko jasno,

da smo u vrtiću sricao bih slova,

tvoje bih ime čuvao na frižideru,

sunce bi sjalo točno iznad tvoga krova,

gledali bi grad na čokoladnom neboderu,

da sam ja dječak, a ti curica kraj mene,

dao bih ti pusu u rumeni obraz,

i sve druge ljubavi bile bi bezimene,

u moru moga srca ti bi bila odraz...

Rab,                                 24.10.2015.

Beba na ramenu

Objesim se o tebe poput male bebe,

pa ti ne dam mira spavati bi htjela,

a biti budan bez ikakve potrebe,

to je poput stola s tisuće jela.

Objesim se o tebe, ja majmunče malo,

žvačem ti kosu, a ti me samo trpiš,

ja razmaženo dijete komu sve se dalo,

a ti rupe srca svakodnevno krpiš.

Znaš, mi male bebe, volimo ramena,

volimo osmijeh poput čokolina,

i taj pogled blagi lica smirena,

kad nas skrije baršun mekih krinolina.

E, a jel ti imaš dečka? Ženit bih te htio,

sve bebe u kvartu zavidne bi bile,

sve prinčeve tvoje odmah bih razvlastio,

a vojnike mrke pretvorio u civile.

Dok visim na tebi i ne dam ti mira,

pospremaš sobu i stalno nešto radiš,

u meni se podsvijest reprogramira,

u kinderbet djetinjstva brižno me posadiš,

a ja gugućem, bez prestanka te zovem,

ti si odrasla davno prije mene,

i onda te djetinje nečim izazovem,

hvala ti za utjehe ramene – bezvremene...

Rab,                                         23.10.2015.

Nisu razumjeli

Jedan tren sam prah u tvojim rukama,
jedan tren zaustavljen planet,
a ti mi svijetliš pred očima,
i puštaš da snovi pišu bajke,
gladan sam ledenih vrhova,
ožednio od potrage kroz svoju pustinju,
trebam misao da vodi ljubav sa mnom,
lišen tjelesnog nepostojanja,
nisu razumjeli vodu koja teče,
travu koja raste,
snijeg što se topi,
nisu razumjeli šume i zov mora,
sjedinili su me sa žudnjom,
a sam u nagosti ne tražim nagost,
tražim ono što si mi dala svojim postojanjem,
vjeru u čovjeka, u njegove rane i blijede brazgotine,
zarasle zglobove i prorijeđenu kosu,
moja sijeda brada bode moje noći,
nisu razumjeli, jednom dok će vode teći,
tijela neće biti,
ostat će planina oblutaka i kesten pod kojim rast će trava,
rađat će se jesen i buditi boje
zaboravljena života,
jednostavno nisu razumjeli...

Rab, 18.10.2015.

Slabić i djeveruša

Moja jesen i ja,
čeznemo za bojama,
ovako, isprani kišom,
provjetreni,
šećemo od stola do stola,
tražeći utjehu u toplini
kestena,
kad odriješiš tugu
zavezao si osmijeh,
jedriti bih htio
do pučine njenih suza,
da zajedno tješimo
nadolazeće zime,
a jesen poput vjerna druga,
nek leži pod nogama,
dok je gledam u oči i
ljubim svaki njen odlazak
ispunjen nadom,
moja jesen i ja,
slabić i djeveruša krošnji,
nikako da shvatimo
da u moru suza živi i ljubav,
pa zabludom plovimo kišama,
ususret vječnim oceanima...

                                     Rab, 17.10.2015.