Vrijeme šutnje

Vjetar u mreži,

val na slobodi,

a dan nestaje

za tmaste nebeske

orahe...

tiho je,

a ljeto miriše na sol...

u dahu prolaznosti

zaustavljena slika,

kap kiše

na mačjem krznu...

kad se rodi sutra,

dan će ploviti

na bijelom jedrenjaku

s purpurnim barjakom u sutonu...

zagrli me,

jer večeras,

dok sastavljam mozaik

od odbjeglih tračaka svjetlosti,

trebam toplinu kojom zrači

tvoje srce...

znam,

vrijeme je šutnje,

a duša pjeva u buri...

 

Rab,                19.6.2015.

Tri točkice...

Izbacio sam užarenu lavu

u meni leže NLO-i

progutani izvanzemaljci

pogone se urološkim čajem

bestidan sam prema sebi

nagost je zrela jabuka

u odgrisku prolaznosti

mirišem trulo meso svakodnevice

gledaj me, moje plave oči

zatajile su nikotinsko bulažnjenje

čuvam obzir za obzirne

oduvijek me zanimao prezir

neke naučene stvari

pošteđene su preobrazbe

u grotlu se puši snebivanje

razdijeljen u faze

postajem bezlična nula

na kojoj se ljuljaju vrane

odmaknem se od sebe

jer sebičnost je prezrena

dok u grudnjacima

nebo nosi kišu

ja na zalisku nosim

krvnu grupu

razrijeđeni smo sokovima

izliven u broncu

jednom ću pomisliti

kako je hladno biti

pjesnikom

bez brige

tamo gdje ostavim trag

nitko se neće usuditi doći

u snijegu, gdje vulkani umiru

anđeli će posuđenim krilima

iscrtati orkanske vjetrove

nestat ću kao strip

u kućici bez replike

s tri točkice na kraju...

Rab,                  18.6.2015.

Palačinke

U bjelini trga s naznakom ljeta,

poput DJ-a s dvije ploče,

tek kad neki interesent došeta,

vruće se plohe smjesom namoče.

I tako u večeri, na kiosku malom,

čekaju žene da naleti netko,

no u odmoru izazvanom intervalom,

beznačajno pitaju za slasticu rijetko.

Peku se palačinke, miriše čokolada,

susretoh  ih kako ćakulaju uz kavu,

mene nostalgija za slatkim svlada,

Nutella za nadjev, tek njušim tavu.

A preko puta u sjeni nakit se sjaji,

upoznah Nataliju što rado me čita,

posveta riječi kao poticaji,

pogled u pogledu za nastavak pita.

Kristina se smije, zbori na temu,

prijateljice njene zrače dobrotom,

ja opet šutim i buljim u kremu,

vlastita sprega sa slatkim bojkotom.

Odjednom djevojčica, nadasve mila,

romskog podrijetla, poštovanja puna,

razigrana, sretna, ozarena, čila,

naruči palačinku i cijenu računa.

Draga joj žena u trenu ispeče,

nadjeva brdo na slasticu meće,

djevojče plaho ''Zahvaljujem!'' reče,

hitro sve plati i sretna uteče.

Susret na Trgu mirisa prepun,

kraj kioska za pečenje palačinki,

ja ostadoh nekako na proždrljivost imun,

u toj savršeno postavljenoj jednočinki.

Zahvaljujem od srca što Kristina me upozna,

sa ženama dragim što rade iz duše,

moj utrnut ego napokon spozna,

pažnju lijepu kojom me obasuše.

Još ne sretoh nikog da palačinke ne voli,

tek  poneko hrabar njima odoli,

kiosku malom nek posao krene,

jer palačinke su palačinke – vječno omiljene...

Rab,                             17.6.2015.

Predočenje (700post)

Zrele suze u jutarnjoj šetnji,
umivene ruže čekaju sunce,
na jugu treperi loza, čekao sam podne da u sjeni pronađem netom zaboravljen lik, predvečer, kad noć upali solarne krijesnice, moje srce tražit će put prema razapetoj Istini, kratkoća postojanja, dan je izranjavan psovkama, mjesto šutnje ljudi uzvraćaju šamare, sjest ću pred sebe, tek toliko da odrazim zabrinutost, a Rab me sluša i iščekuje zaveslaje ruku da se stopimo u obzoru gdje zvonici uranjaju u luku, gdje galebovi pronalaze zalutale barke što žile kanalom i naviru u moju sliku, predočenje za sjetnu jesen...

                                          Rab, 13.6.2015.