Đentlmen

Otkud snijeg na suhom lišću

bremenite grane od peruti

grad u psorijazi

češa se bjesomučno

nahranjen kamenim idiotima

tone u podzemne garaže

a noć vještica

i zapljuvani đentlmen

što boji se uroka

i ponekog nagaza

na gradilištu punom mita

raspravu vode

na probušenom izvoru

prireznih vena

svijeća na betonskoj torti

đentlmen puše vidovito

izgradit će prikrajke

iscrpsti pjenu s kava

pročelnički zapovjediti

guljenje banana

i mudro čuvati

kaktuse na prozoru

glumeći teksaškog renđera

s ulaštenom metalnom zvijezdom

i škarama u rukama

najbrže škare zapada

groblje prerezanih vrpci

svjedoči njegovoj taštini

u noći vještica

prebraja krunicu

i sprema se za sve svete

uz puricu i mlince

prijeti štednjom

raspisujući rasipni referendum

za kruha i igara

za grad koji igra

bez gledatelja

na oduzimanje bodova

na faktor sreće

otkud snijeg na suhom lišću

možda s kaputa

perutanog propovjednika

đentlmena koji triput

pljucne dok prelazi

preko nas…

Zagreb, 31.10.2009.

Putnici

Što znači biti dobar,

zar nosit sve u sebi,

i pokušaš na bolje,

a sve u tebi blijedi,

tek križaju se dani,

zarezi se nižu,

i zime još od lani,

grizu me i stižu…

Što znači da te imam,

kad više nemam sebe,

naplatit će mi zime,

bježanja od tebe,

i tko dobrotu cijeni,

cijelu ruku bi mu dao,

a gdje idu ostavljeni,

kojim život tek je stao…

Tko zna tko smo mi,

želim živjeti,

mrvu radosti,

još osjetiti,

što je u meni,

neće nestati,

mogu dijeliti,

još imam ljubavi…

Tko zna tko smo mi,

samo putnici,

negdje zastali,

u sjeni ljubavi,

želim živjeti,

još osjetiti,

mrvu radosti,

daruj mi…

Zagreb, 29.10.2009.

Čime

Čime me zadržavaš

nasukanog u bezvremenu

niz tjeme da procure prsti

i da sipiš sitna kao pijesak

u moje grudi

uguši me i ne daj mi

da biram i izabirem

sve premoštene brazde

nestaju u mome opkopu

i nema zmajeva i straha

tek poneka glavobolja

kalemiš svoj lik

u prozoru opčinjenosti

ne mogu ti izreći

nemam opravdanja

nesuvislo uzdignuće

u kojem puca žličica

neobjašnjivo si tu

a ja sve ustrajniji

držim li prečvrsto

ruku radosnicu

ne zaobilazi nečujno

grmove mirisnog lovora

podsjeti se potajno

kad nitko ne vreba

na raskriljenu dobrotu

na osjećaj nesputan

kojim lebdjela si mnome

i tako lako, a čime

zadržala me da postojim

u sebi samom

s par dijamantnih ureza

i pravcem od sasušenog trnja

sad premošten i svoj

pružam ti zrelu jabuku

uroni ju u crno vino

pod stablom zrele masline

i par suhih smokava

nek' nikne zadovoljstvo

dok sipe tvoji prsti

rast će nebo

u mojim očima

a ti lebdi morem

koje gleda tvoju snagu

čime, čime me zadržavaš

da nastavljam dalje…

Rab, 28.10.2009.

Ulice d pjene

Izuvaš mi predvečer,
da bosonogo drhti,
na struni violine,
kroz eter radija.
Ne dijeliš sa mnom sunce,
odškrinuto za suze,
što u iskri peru,
tugu s obraza.

I kako ću pronaći,
mjesto što mi znači,
kad nije mi do toga,
kroz ulice od pjene,
koračaju tek sjene,
zaboravljene od Boga…

U pitanju sveg smisla,
opet svi sve znaju,
na vrteški od zlata,
snuje se o raju,
i svi su to što nisu,
prolaze kraj sebe,
ne postojiš za nikog,
tek sjena je uz tebe.

Zagreb, 27.10.2009.

Osmijeh ispod kišobrana

Još po navici se sjetim,

i zaželim ti dobar dan,

dok kišno jutro ljude vuče,

pod moj prazan kišobran.

Još odnekud ti mi dođeš,

kisnu misli, tvoj je trag,

pa se osloniš na mene,

k'o na usne osmijeh blag…

Ne mijenjam slike,

čuvam iste,

da me opuste

i čiste…

Dok te puštam da k'o nekad,

privineš se kao dijete,

ne mijenjam ništa što je bilo,

tvoje slike k meni lete,

kišno jutro ljude vuče,

ja se sjetim toplih dana,

još ponekad se provuče,

osmjeh ispod kišobrana….

Vraćam te na svoje mjesto,

onaj kutak koji skrivam,

kad poželim da se sjetim,

tada mislima te diram,

ti odnekud, a sve dalje,

kišnim jutrom mi se javiš,

pa trenutak sjete traje,

da mi tragove ostaviš…

Zagreb, 26.10.2009.

Mir

Dobro je

ovdje zvuk dokova

donose jutarnje smjene

autobusnih linija

ventilatori vuku na barke

još se sjedi na terasama

i cijedi crkavica od harača

ne opušta me pogled

na zamagljene bregove

odzvanja jeka nečije tuge

zatamnila je ulica

izgubilo se predgrađe

na prvom semaforu

kad bih ti besjedio

besjedio bih ti

o ljudskim ruševinama

preslikama sužanjstva

čije su spone plastične kartice

ubrao bih isto pero

iz labuđeg krila

kojim pišu jezerske sonate

i vidao tvoju polomljenu notu

onu kojom uspavljuješ

snjegove sa sjevera

dobro je

i vrući kesteni pucketaju

samo da nije mirno

jer mirnoćom putujem

na zaleđenu rijeku

pod kojom pjevaju

zlatne ribe

do savršenstva dovode

sluh zaljubljenih

a ja ne želim čuti

tek da skliznem

s obale na obalu

tamo gdje tvoje ime

ne drhti razdaljinom

tamo gdje me zovu

gradovi majke

što vječno budne

bdiju nad djecom

puštajući da mir

žubori ne smrznut…

Rab, 25.10.2009.

Više ne dam

Zapisuješ mi misli,

u dnevnik putovanja,

koristiš za sebe,

sva moja obećanja,

i pomažeš da padnem,

dodiruješ za mene,

sve napuštene snove,

tebi otkrivene,

i puštaš da taložim,

kristale dugih noći,

da ne vjerujem nikom,

i ne znam kad će proći,

sve zamršeno vodi,

ka nekom pretkazanju,

puštaš da te imam,

u skladnom rastojanju…

Oduzeto pravo,

lakoća kojom griješim,

uzimaš za zdravo,

da se tebi smiješim,

a odavno sve gledam,

daleko kroz tebe,

i neću, više ne dam,

ići protiv sebe…

Potroši to što imaš,

obzira na mene,

ti svoju igru igraš,

ja gubim kad me krene,

zagrli dnevnik duše,

kojim držiš me u šaci,

kao karte sad se ruše,

moje snove ti odbaci…

Zagreb, 24.10.2009.

Netragom

Zbijaš me netragom,

propuštaju me kiše,

zavučena pod oblake,

nedostaješ još više.

I metu me vjetrovi,

nudim se u valove,

lica se skrivaju,

u maglene šalove.

Ponizit će me jutro,

kad primi me u ruke,

i plakat ćemo skupa,

plakati uz zvuke,

praznine koja škripi,

pod mostom što razdvaja,

ne ubire nas kiša,

koja ljubav spaja.

Netragom me zbijaš,

nitko neće znati,

nosiš sve sa sobom,

bar mi nadu vrati,

pa kad dopre ova kiša,

do mostova od ljudi,

barem se okreni,

i netragom probudi…

da vjerujem u nas.

Rab, 22.10.2009.

Zobene pahuljice

Kao i obično

usmjeren na tebe

s predloškom pitanja

što ne umijem reći

besciljna lutanja

po ugaženom bespuću

gdje svi sve znaju

a ja po običaju kasnim

prevrćem radoznalost

kao plastičnu krunicu

uz kinesku izolaciju

prakticirane vjere

i nižem molitve

bez omiljenih svetaca

samo da sudbinski

doprem do tebe

a tko može trčati

po planetu neobičnosti

gdje kontinenti postaju oceani

kao zobene pahuljice

propadamo u mlijeku

tražeći žlicu spasa

kao i obično

ti znaš gdje si

ja letim u krletci

sa standardnom pjesmom

i izdvajam momente

gdje nakratko smo skupa

i trošimo vječnost

na rotaciju duha

po običaju nedostaješ

u sve slabijoj rezoluciji

točka osnove

postaje zrnato utočište

i dva grada kao dvogrbe deve

ližu sol da ne ožedne

za nedostižnim poljupcem

po običaju

radio troši moje emocije

uz svjetlost baterije

listopad nudi konak

insomnom spavaču

dok zvijezde broje

obične ljude

koji im se dive…

Rab, 21.10.2009.

Još jedan krug

Daj još jedan krug

možda naiđem na sebe

kao kazaljke na satu

jednom moramo se sresti

i što mogu pridjevi

na margini neke pjesme

s tri odabrane riječi

prepoznat me u mraku

sasvim običan na dodir

s primjesom crna brašna

da ne bude sve bijelo

kad kuša me vrijeme

polegnute zgrade

kao sagovi u hramu

gdje poneka svijeća

moli mjesto nas

daj još jedan krug

da se okrenem od sebe

i negdje usputno

završim na plakatu

s osmijehom od bakra

izliven u bronci

da golubi ostave

oduševljeno svoj trag

pomrsiš račune

navici iz sobe

što se hladi ubrzano

s ledenim čajem

pod prismotrom dana

jak sok od grejpa

topi usaljeno jutro

u savršenu figuru

još jedan krug

u ozračju iz igre

gdje kamene kuće

rastu na maloj plaži

razmočen od stida

spreman sam da vidim

kud nestaju dječaci

s pramenom od sunca

na kovčegu putovanja

ti u novom krugu

nastavljaš gdje mnogi

izgube adresu…

Rab, 20.10.2009.