Nagnuće

Večeras sam dubok glas saksofona,
dim cigarete prozaičnog kuta,
otupjeli gen lažnog praiskona,
pasta za zube krajnje istisnuta.

Možda sam žar s tipičnim manirom,
gorim pod plaštem potrošene sudbe,
biće neko ovjenčano satirom,
bezazlen primjerak sušte uljudbe.

Sklupčam se tako tik uz njene grudi,
i osjetim pero što za njom žudi,
riječi su splavi u potonuću.

Nedostaje slika iznad kamina,
samoća je stara moja vještina,
što opire se snažno mom nagnuću.

Rab, 29.8.2014.

Sreća

Šarene teke ko livade slova,
plove riječi na liniji mora,
smiješi se leptir, iznad je krova,
sunce se skriva u granama bora.

Čuje se cvijeće, vriština kliče,
skakavci skaču sve do modrog neba,
gušter se sunča i čeka na piće,
Mjesec je mala uspavana beba.

Što ljubavi treba – malo topline,
pokoje srce da u drugo se vine,
pa da plešu u zagrljaju sreće.

Šarene teke, tajanstvene rime,
skriveni kutci te moje intime,
roza leptir na papir mi slijeće.

Rab, 28.8.2014.

Svemir

Noćas izvedi zvijezde u šetnju,
na mjesečevu plaštu tvoje kose,
volim tu haljinu mirisnu, ljetnu,
dok ju mrakom naše sjene raznose.

Mila, i Mliječna staza samuje,
moj planet išće dom u oku tvome,
crna jama u svom čemeru čamuje,
a ja težim krasnom zviježđu svome.

Te tvoje oči što mi tješe noći,
na kraj svijeta mogao bih poći,
da za tebe uberem stručak struna.

Svemir malen je da bi ljubav stala,
u supernovu nam se rascvjetala,
meka poput duše, poput baršuna.

Rab, 26.8.2014.

Svanuće

Otkad njišu se mnome tvoje grane,
moj korijen je ulica gdje hodaš,
pa kad jutro u očima ti svane,
tad svoje misli mirnom moru podaš.

Val na valu pita kom putuješ sad,
tko u tvome oku gleda iskre sjaj,
u pjeni od suza rodio se grad,
Rab čuva u nama anđeoski raj.

I pjevaju zvijezde o dušama,
o napuštenim tirkiznim lukama,
o glasu što se ispod mora čuje.

Obnovi me nebo molitvom nade,
grom od čežnje nek u buđenju stade,
jer te srce ljubi i u Bogu štuje.

Rab, 18.8.2014

Dar

Od tebe teku dodiri od struna, 

u igri svjetla miješamo boje, 

tik nad nama rasplesala se Luna, 

rapsko smilje spi dok slavuj nam poje. 

Vječnost bih htio da nam resi ruke, 

glasom iz grudi anđeo se javi, 

i naša jedra poznala su luke, 

u oku mome još se more plavi. 

Božice mila, pamti me do sjena, 

jer ja sam tajna nikom otkrivena, 

zar da nebu pođem bez blagoslova?

Jer nema lica kao što je tvoje, 

i božjom snagom tad se duše spoje, 

da našu ljubav nebom nam darova.

Rab, 8.8.2014.

Žamor

Kad te nema zajedno putujemo, 

otrgnute stranice slažem u dnevnik, 

i dok se porukama milujemo, 

ja sam tek dijete, a ne književnik. 

U dahu ljeta igraju se vali, 

kako te volim ćutiš li mi dušu, 

nad otokom ovim vjetrovi stali, 

sad samo u pero stihovi pušu. 

Žamore kale, Mediteran žili, 

život se živi, a mi smo se skrili,

u sonet bez vijenca i bez krune. 

Pa tek u večer, sve kao iz bajke, 

iz rime te kao iz počivaljke, 

naglas i hrabro slogovi se bune. 

Rab, 5.8.2014.

Cvijet

Pokornost je boljka što mnoge tišti,

a ljubav je smjela te joj otpor da,

pa kad misliš jedno tek tad zavrišti,

ne daj joj mjesta da tobom zavlada.

Mogla nas je plahe u strah uvući,

voliš me toliko da mi pravo daš,

a beštija mozak ruho će svući,

prihvatit ćeš krivo iako sve znaš.

Volimo se dušo više od svega,

Istina je snaga najsvetijega,

za jednu travku stvorit će nam svijet.

Pa kad nam tama na tu svjetlost padne,

naša vjera, u prkos, snagu dadne,

i rascvjeta se ljubav kao cvijet.

Rab,                                       3.8.2014.

Zjen'

Zavidim Zagrebu jer on te ima,

u pogledu svome čuva te brižno, 

to srce meko u naručje prima, 

o srce milo ti moje nedostižno.

Ljube te pločnici, korake ljube, 

zgrade se njišu na osmijehu tom, 

noći se pletu, u beskraju gube, 

a ja sam tek putnik u beznađu svom. 

Djevo u danu što krasiš mu pute, 

je l' Zagreb cijeni tvoj plemenit hod, 

zar parkovi ovi ništa ne slute?

Da, ti si mi ljubav, sav nebeski svod, 

i riječi su ništa tek plaha sjen', 

moja si iskra ta sjaj svjetla za zjen'. 

Rab, 2.8.2014.