Utoni

Ti, moje suho voće

oštra zimo pod noktima

bezglasje rječito

otpravi me

na zavratnice

led ledeni nek' me brije

ti, moja slast

kojoj umiljavaju se nepca

ruši me, stablo

zvoni blagdanskim raspoloženjem

skutren u vuneni ogrtač

pucketat će vatra

bježat će snijeg

ti, koja hvataš

pogledom atome življenja

i raspršuješ boje

zauzdaj moju maštu

ne miriši na mraz

ne budi cesta umorna

ni korak što se druži

sa skliskim pločnicima

ne vijugaj, molim te

sve teže te pratim

moje suho voće

kraj adventskog vijenca

i podsjetnik strasti

nezbrinute u grudima

ti, zbog koje bih

mogao živjeti na santi leda

sa sibirskom šumom

na zgrbljenim leđima

upućuješ me na starine

na ljubav sačuvanu

u zlatnom okviru

i tko sjedi na baroknoj stolici

uljuljan u glazbu

suho voće i upaljena svijeća

bore se grane s jutarnjim suncem

ti, osvježavaš polja povjetarcem

mrznem pod stopalom zime

daleko udubljen

u zamišljeno doba

prijeđi, prijeđi onako živahna

i utoni u moju

razbarušenu maštu…

Zagreb, 29.11.2009.

Postojanost

Popuštam nevjerici

osobna indignacija

zbijeni na letku

profili letećih medvjedića

zaokružiti cjelinu

gelirane prepotencije

istisnuti čvarak

na početku proputovanja

s milozvučnim vabom

za podignutu ruku

uzorani rastemo u šiblje

i ponovno savijeni do zemlje

ljubit ćemo nečije vrhunce

s malo iscijeđenih naranči

izgledat ćemo zdravo

naoko riješit ćemo pitanje

novim zagonetkama

kad ispraznimo mogućnost

obratno kroz dvogled

sve će biti daleko

ipak, mislit ćemo svoje

zabrinuti nad vrećicom

kontrast riječi

s lijeva i desna

igra graničara na crti

rastojanja

s kuhanim jastogom

na patrolnom čamcu

poznat ćemo akciju

slavljenog autogola

u autonomiji gluposti

treba zazidati sreću

da se ne navikne

na svjetlost prosvjetljenja

kojim svakodnevno

bivamo bombardirani

dok blagujemo

harač čudesne moći

kojim izbavljujemo

dušu grješnika

čije tijelo i dalje

djeluje postojano

unatoč teškom

vremenu…

Zagreb, 25.11.2009.

Otrežnjenje

A da me iznenadiš

toplim pecivom

u nekom pitomom kafiću

gdje još iz navike

upućuju dobronamjeran smiješak

s pregačom i debelom lisnicom

uz oblak dima što ruši

novopečene nepušače

neobavezno ćaskanje

i ritam basova iz zvučnika

od kojih ožedniš

stežući žličicu punu pjene

baš neki fini osjećaj

društvene protočnosti

iznenadiš me nesvjesno

uspavanim glasom

što lebdi iznad pepeljare

dok se modra koprena

uvlači kroz prozore

u preveliku čašu s vodom

svijet je ostakljena priča

staklenik modificirane ljepote

u kojem sazrijevamo

spremni za razmjenu registra

baš neko fino vrijeme

promatrani od prolaznika

što zavide na toplini

i višku vremena

poznati lažnjak

zapravo trošimo suvislost

kredit nekom novom momentu

što se trza na zvuk upaljača

samostalnost ambijenta

koji nam dopušta nazočnost

uz suvišak radoznalosti

nalakćene konobarice

tempira razgovor

misaono glancamo

maglu s dana

oko nas kvart prepunih kafića

otrežnjenje i blagoslov

ohlađene kave…

Zagreb, 22.11.2009.

Treći čin

Iz pokreta

utočište pod snijegom

prepušteno lišće

bezbojnom kupcu

na rasprodaji

s novim gramom smoga

pahulje pakiraju

lovci na suncokrete

pod tezgom

švercane papuče

vezene strpljenjem

sve je trgovina

sve ima cijenu

i moji podočnjaci

obrušeni na obraze

prtina uzmaka

ustajao zrak

s mirisom mladog luka

liječi ovo vrijeme

od srdžbe i mamurluka

u zdravlje dobroto

ne hvataj se za džepove

luduju semafori

kupci ne razaznaju boje

život je primitivna činjenica

stvaramo kozmetiku

odigravamo na umjetnoj travi

nepotreban treći čin

a lakomislenost

utaborena u kaznenom prostoru

vuče slamke za nas

trpamo vatu u predsoblje

medicinski točna dijagnoza

čarape boluju od rupa

ciroza peta i Ahilove jetre

potpomažu kopnjenju

uvozimo snijeg za groznicu

šećer i arancini

pomalo istisnuti

uvoznom čokoladom

bez okusa

blagdana…

Zagreb, 17.11.2009.

Savršen ugođaj

Savršen ugođaj
uglazbljen notama
luduju liftovi
katovima trepću
meni se ne pušta
zagrljeno more
koje mi dopušta
da osjetim sreću…

Savršen ugođaj
uspavani ljudi
leti ponedjeljak
večer me razbudi

kao dijete puno vjere
svakom srcu nudim dom
savršene note
daju snagu tijelu mom…

Savršen ugođaj
u početku tjedna
luduju liftovi
srcu nudim dom
večer me razbudi
kao čežnja jedna
koja u notama
daje snagu biću mom…

Zagreb, 16.11.2009.

S njom

Zbrojen s njom

bez kravate

i manšeta

raspravljen od nebitnog

potiskuje nas buđenje

ne opušta stisak

ne zbori nam

kuća na vodi

uz nju sam plakao

kamenim stubama

svoje duše

razbili smo more

tragom u pijesku

duboku brazdu

orale su noge

vjenčao nas je pogled

u sunčevoj mašni

nalazim ju

uz razrušene kule

gdje nestaju jezici

odmara i misli

prolasci ne postoje

stoljeća se brišu

obrasla travom

na koljenu leptir

mijenjam obličje

moje ruke sele

u gradove

pod bradom

u topli sumrak

što se hrani prstima

zbrojen u padanju

s malo prkosa

nije loše uzvratiti

kapljom crna vina

cvjetati okusima

pritajeni, svoji

njen otok tone

u razmrvljeno more

njen vir sam

što povlači

buđenje za sobom…

Zagreb, 14.11.2009.

Smireno

Smirio se čovjek

zaključao kaput

pod šeširom

mačak gleda

bez dima

i kašlja u šaci

nanovo raste

u stolici za ljuljanje

čovjek pripitomljen

na sjene na zidu

negira šum s ulica

pije čistu vodu

s rukom na prsima

nanovo raste

uljuljan u sebe

smirio se očigledno

ne tapšaju mu rame

kolonija izuvenih papuča

čekaju udomljenje

ne zbori, smiren je

tko zna tko navlači

njegovu skromnost

na sebe

u hladnoći ljubomore

i štiti svoju

pravilnu putanju

smirio se

uljuljan na stolcu

s glazbom za sobu

za toplo piće

oštro u grlu

mačak viri pod šeširom

bez potrebe

za nekom kretnjom

sve je smireno

i ključ u vratima

plin na štednjaku

čaj što kipi

kolačić na tanjuru

čaša čiste vode

ruka na prsima

ulica na ulici

križ na križu

pogled…

Zagreb, 12.11.2009.

Ne tješi me

Nemoj me tješiti

utjehom vode na dlanu

neočekivanim cvijetom

u razdjeljku noći

krstarit će rosa

u slapu kose

i srebrena nit

o kojoj živim

kucat će na

jagodici kojom hraniš

moje gladne usne

nemoj mi za zbogom

uzeti jutra u suncu

kojim grijem sjećanja

ako zaspem smiren

kraj prolaza vjetrova

gdje ptice suše svoja krila

započni svoj krug odlaska

da me sretneš kad se

probudim svjež od

nabujalih snova

nemoj me tješiti

blagom kišom

na rezbarenom vratu

jer dok kisnem

kraj rastrčanih ljudi

ispirat ću sol

što izvire iz oka

i kiša i ja

gasit ćemo ulicu

prepunu sivih zmija

ne tješi me pjesmom

tihim pjevušenjem

majčinske dobrote

neće mi biti lakše

ne prilazi mi s cvijetom

kojim kosiš bore

mog namrštenog čela

zaslužio sam starost

i bubnjanje sljepoočica

ne, ne tješi me

da ćeš doći

puštam te u krug

ne prekidaj mi nit

molim te…

Zagreb, 10.11.2009.