Gondola

Gondolom uvodiš
moje nestrpljenje
u kanale s maglom
trebao bih izgubljen
rasaditi jabuke
nošen tvojom sigurnošću
klizim bez vala
bez šuma
bez kapi na pramcu
vrtoglave praznine
izbijaju dah iz pluća
prolazimo s nadom
šipražja bez ptica
uski su vidici
zapinjem na
motku kojom odguravaš
lice neke mile obale
za što da se uhvatim
brišeš mi ruke
ledenom spoznajom
moja duša je mrav
što nosi te na leđima
sve teža, sve draža
u kanalima izgubljeni
a dalje, a dalje
mrcvarimo magle
i kao da ti je draga
ta zalutalost u
prolasku
odgrizi me k'o jabuku
i nek' mi tijelo
mre na tvojim usnama
dovoljno ću biti blizu
u ovom mrtvom kanalu
da te podsjetim
na slanu smokvu
što rađa se jutrom
i umire noću
u azurnom oku tišine
dok me uvodiš
na mjesta nepoznata
gondola pod tvojom rukom
moj dom je
moje nestrpljenje…

Zagreb, 8.11.2009.