Zbrojen s njom
bez kravate
i manšeta
raspravljen od nebitnog
potiskuje nas buđenje
ne opušta stisak
ne zbori nam
kuća na vodi
uz nju sam plakao
kamenim stubama
svoje duše
razbili smo more
tragom u pijesku
duboku brazdu
orale su noge
vjenčao nas je pogled
u sunčevoj mašni
nalazim ju
uz razrušene kule
gdje nestaju jezici
odmara i misli
prolasci ne postoje
stoljeća se brišu
obrasla travom
na koljenu leptir
mijenjam obličje
moje ruke sele
u gradove
pod bradom
u topli sumrak
što se hrani prstima
zbrojen u padanju
s malo prkosa
nije loše uzvratiti
kapljom crna vina
cvjetati okusima
pritajeni, svoji
njen otok tone
u razmrvljeno more
njen vir sam
što povlači
buđenje za sobom…
Zagreb, 14.11.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar