S mislima o moru

Večeram poneki umorni stih,

riječi na brudetu,

misli u moru...

kad već ne znam sebi,

darujem sreću drugima...

čuvajte ju da ne propadne,

iskoristite ju,

jer brzo se kvari,

poput smokve tučene ljetnom kišom...

obrasle duge u kupinovom grmu,

pjesma ljeta gasi kolovošku žeđ,

nahrupila nejač kosova i pastirica,

raste sasušena grana i mrmori,

pod borom zaboravljene plaže,

struji zlatna prašina s morskog plašta,

dirnuo bih kamene skute,

i plesao pogledom punim divljenja,

odlaze riječi u preplanulim njedrima,

dijelimo se tako moje tijelo i duša,

pa kad hljeb ispečena stiha dodirne,

glad u stisnutom želudcu,

sva ona plijesan zaboravljenih pjesama,

oboji okusima ružičaste pupoljke,

i ta boja jestive intime,

stapa se s noći i moje sve tuge,

dijele se u sjene suhozida,

kamen po kamen suza,

nižu zareze među klijetkama,

i ruši slapove crne kose,

na lice što roni jastucima,

dijelite dalje sreću,

taj povjetarac osmijeha,

u krugu susrelih sudbina,

tješit će nekog dječaka,

s povezom na očima i

morem stisnutim u šaci,

misao u zavežljaju soli,

sipit će na slova prošaptana,

pa kad se probudi iz tuge,

na usnama neka ostave trag,

povjetarca s mora kog se boji,

i tako plahom da mu zagrije ruke,

dugom obraslom u kupinama,

razdijelite sreću da nam se vrati,

s mislima o moru…

Rab, 16.8.2011.

Crni biser

Crni biser rapski

moždi žuđena slatkoća

ne vrij vino na dlanu suhom

nestaje dobrota trudne zemlje

i pust je kamenjar djetinjstva

tko da utaži glad za jeseni

umire cvrčak na skrušenoj smrči

vlat trave jezgri prazninu

gdje si biseru božanskih nepca

izgubljeno moru predaju se zidine

ni šušanj zeca da oživi grotu

Vodenčom cvjetaju kuće

raste maslina u betonu i vapi

a crni biser rujanskog sunca

ne zrije u košari pletenoj

onomad, dok su žene pod maramom

hodile u varoš raščupanih zepa

i u krilu zobale crno biserje

onih izbrazdanih ruku punih ožiljaka

nema da odvagnu kilu u škartoc

nema debelog vrata motike da

uranja u crvenu pustaru i kupi

prašnjavi težački med i žulje

gdje sam, probuđen u sutra

izgubljen u brajdama nepoznatim

gdje je onaj trs muke na vrućini

ono grbavo i krhko tijelo

što stenja od grozdova bisera

gdje je taj sjaj malenih zrna

Rabu, zar si prodao svoju dušu

za zaborav muke što te izrodila

ne diše zemlja kanalima

nestajemo biser i ja

i crna kap vina s tuđe preše

opija usne nepoznate ljepotice

hoće li znati na odlasku

dok gleda zadnje trnce otočke ljepote

da u njedrima među smiljem

sasušen trs crnog bisera leži

divlji i zaboravljen, odbačen

da na groti našeg djetinjstva

u kamenu i crvenoj krvavoj prašini

rastu umjetni biseri, bijeli, sjajni

pod kojim nova djeca ni ne znaju

da tuda teče krv žuljeva njihovih djedova

da tu nestaje biser što je hranio otok

i tažio tugu zimske samoće…

Rab, 3.8.2011.