Ako otkriješ
svoje tajne,
to je kao da
naga prolaziš mjesečinom,
ne očekuj da ću
noću,
i ja tragati za
svjetlom,
jer tek sam
bijela boema
što se boji
punog mjeseca
na tvojim
grudima.
Ako tvoju kosu
razmrse valovi
utjehe,
ne očekuj da ću
tražiti
nedostignute
dubine,
jer tek sam bijela
boema,
kap vode u
tvojoj kosi
otrgnuta nit s
tvoje istine.
Ako tvoje ruke
dotaknu
brodovi što
mirišu na oceane,
ne očekuj da ću
plivati za tobom,
jer moje more
graniči s
tvojim
uronjenim usnama,
a ja sam tek
bijela boema,
što trijezno
razmiče zastore,
među uspavanim
čempresima.
Ako uhvatiš dio
svojih riječi,
u jutarnjoj
pjesmi ptica,
ne očekuj blagoslov
tek rođenog
Sunca,
jer ja sam
bijela boema,
otuđeni stih u
poruci dana,
samo pritajena
sjena
što te otkriva
dok se prigibaš
i ljubiš
stopalima sasušenu borovinu,
ako otkriješ
svoje tajne,
bit ću slabiji
od tebe,
rasprodana
obala bez
narančastog
zalaska,
jer ja sam
bijela boema,
zalizak bez
otkucaja,
ili tek zgrušana
krv
na zagriženoj
usnici,
ne očekuj da ću
doći,
prepusti se
brodovima,
moje more
odavno
nema snage
čuvati tajne u
svojim
dubinama...
Rab, 10.7.2012.
