Noć prije smrti

Noć prije no što sam umro

prolazili su ljudi pločnicima

pas je lajao na prolaznike

i cvjetala je ruža na plakatu

moja postelja bila je natopljena

krvlju probodenog bedra

i više nisam imao razloga

da grčevito držim svjetlo u rukama

tu noć pamtio sam kratko

sjenovita bića prošlosti

skupljala su moje suze u bradi

zašto ti sve to govorim

kad mi je svejedno u smrti

ljudi se boje noći, preplašeni,

a dan je taj što ih razotkriva

u posljednjoj nagosti života

mirisao je kruh u krilu kuće

rasli su katovi nad mojom glavom

nije mi smetao smijeh iz kafića

oni žive svoju pripitu konstantu

noć prije smrti bio je izbor

trebao sam raščistiti podrum

onaj u kog taložiš pakete potrebnih stvari

toliko toga sakupiš kroz život

a na kraju nosiš samo vjeru sa sobom

otpijaš gutljaj kave i krvav razmišljaš

što ako nesanica pokvari

tvoj savršeni svečani trenutak

prolaznici bubnjaju cipelama

pločnik mi se čini sve daljim

otkad nisam hodao stepenicama

gdje je ona trpka bol u bedrima

noć prije no što sam umro

umili su me nepoznati ljudi

nisam razumio njihove riječi

bilo mi je važno da se prisjetim

samo da se prisjetim djetinjstva

sve hladnije je bilo

a djetinjstvo je tako meko i toplo

pred smrt plesali su hologrami

pamtim samo kratko

noć prije no što sam umro

otvorili su vrata i večer je

bila šal na mome vratu…

Zagreb, 29.11.2010.

Otimači dana

Otimači dana

izgledaju sasvim prosječno

s nabildanim usnama i bisernim sjajem

pokušavaju u kristalnu zdjelu

utopiti tvoje ruke u rastopljene bajadere

dok ne uhvatiš njihov pogled

zavući će ti prste pod glasnice

i golicati riječi samopomoći

otimači dana

ne sjede prekriženih ruku

s crvenom cigaretom od jagode

ne, oni pale tvoju neobrijanu bradu

plamenim uskličnikom iz srebrne kutije

dok vrištiš od smijeha

otimači te izuvaju iz papuča

i šapuću bajku o čovjeku s pepelom morskih zvijezda

ti ni ne slutiš da si već jednom

u isto takvom danu izgubio more

baš kad si trebao zaroniti u modra njedra

otimači su odnijeli tvoj dan

i brisali tvoje hodnike labirinta

možda si baš tada dobio dijete

ostavio ženu i porodio Sunce na istoku

nikad nećeš znati, otimači to rade vješto

kad preskočiš dan ujutro se budiš prazan

iskrvario si snove po jastuku

i tresao glavom kao prezrelim trešnjama

netko živi na tvojoj kragni i petlja gumbima

u naslonjaču ostaju nepročitane novine

nepoznat datum izgubljenog dana

time zbunjuju tvoju stvarnost i grizu ti obraze

onim nabildanim usnama što plove tvojom kosom

sunovrate se niz korijen nosa grickajući datum rođenja

dok plaze ograde okolo kuća tvoja vrata su širom otvorena

otimači nikad ne zatvaraju vrata

to je namjerna opomena

jer ako se slučajno prisjetiš dana

doći će opet, i tada

tada se nećeš sjećati zašto si bio sretan

zbog pogleda od prethodnog dana

kojeg otimači nisu pronašli

dobro ga skrij u srcu, otimači ne znaju

da poneki dani otkucavaju na boljem mjestu…

Zagreb, 26.11.2010.

Suputnik

Imaš li onaj pogled prepun pitanja

usne koje odgonetaju zamku žudnje

usporavaš li na semaforu

i oduzimaš sjene razapetim zgradama

pod sjedalom istrošena baterija

živućeg fleša tvoje zjenice

u kojoj si brzini odlazila

s raskrižja sudarenih gradova

bjegunci proživljavaju posebno

trenutak počinjene nesreće

uzročno vezan za tebe

a izbačen kao suputnik

prebrze ceste za moju usporenu reakciju

zimski sladoled zakrabuljenih prolaznika

ćute smrznuti dim u plućima

je li tvoja cigareta ponton do poljupca

pjege boje mrkve sazviježđe tvog lica

spajam ih u crteže pećinskih slikara

gubiš se na dometu mobitela

zašto sam odustao od tebe

poput izgubljene utrke

moja glava je zapaljeni motor

istjecanje sveg suvislog

tankiram i posljednju nadu

neku mršavu balerinu koja pleše

na prašnjavoj roleti Zagreba

ovo mjesto je postalo nebitno

ni kave više nisu sućutne

same su poput šalice na stolu

automatizam gutljaja i lažne slatkoće

život se sladi umjetnim šećerom

snijeg je umjetna romantika

kupljen na omotu precijenjene robe

preuranjeni svršetak iščekivane radosti

ti vjerojatno mrziš nasmijane lutke

kodirane majice koje skviče pod čitačem

razvukla si svoju sigurnu osamljenost

po zagrijanom podu prepunom ožiljaka

da ne legne nitko kraj tebe

jer teško je nadići povrijeđenost

uzbibanu ljubav što kržlja u kostima

bio sam suučesnik neprirodna htijenja

samo nadohvat svoje ruke

muškarcima uzvraćaš željenu toplinu…

Zagreb, 17.11.2010.

Oblak kristala

Ona je oblak od kristala,

njena je kosa purpurna magla,

bode me pogled lažnog egala,

hladnom je rukom do mene stigla,

ona se skuplja, tanka k'o igla,

na krevetu šara upija tijelo,

tone u jastuk kojim je digla,

prašinu suza na moje čelo…

Trpi me iz nekog razloga,

ljubi me iz puke navike,

jer kad imaš nekoga,

ne trebaš nove izlike,

trpi me iz svoga oblaka,

maglom kose kad me preplavi,

krevet pluta poput otoka,

kad me jutrom ostavi…

Ona je tihi šapat u noći,

i ja se trudim tišinu čuti,

u dahu tuge ona će proći,

u slapu magle kojom me ćuti….

Zagreb, 5.11.2010.

Modri autobus

Dok ih promatram

autobusi nisu modri cvjetovi

ulice su raskrčene livade

svjetiljke klipovi mliječna kukuruza

a ti nisi usamljena voćka na brijegu

čak ni djeca nisu djeca pred školom

odbačene igle u dječjem vrtiću

kupinovo vino s poneke arkade

kaplji na obraz blatnjave zemlje

sinkronizirani bijeg pušača

koliko duboko je staklo na prozoru

toplina u balonu sapunice

nagnut nad svojom utrobom

Grad se drži za svoje mostove

ispušta rijeku u zjenicu obzora

plače maglama u sivom jutru

samo promatram modre autobuse

kolonizatore rasijanih zgrada

solarni cvijet guši se pod pupkom

tko još udiše srebrni zrak

kromiran cijevima kiše

uzela si boje, carice sa sjevera

isparava dah iz podzemlja

škrguću zubi crnih štakora

iskupljujem te svijećom

bacam šarene leptire

pod meki poplun noći

našli su mi mjesto

daleko od Arkada

gdje sušičava stabla

hripaju vjetrom s Medvednice

težak mramor izgrist će moja slova

ne želim zlato na sebi

moja livada je nago biće

sramežljivo i tusto travom

uzapćen rupom pod sobom

u nečijim rukama bit ću prah

bezvrijedno kihanje zvona

s kojim prehlađena bronca

odnosi nespremnu ljubav

krijesnicu u staklenki…

Zagreb, 1.11.2010.