Generacijo

Neki klinci

s periferije sjećanja

ukrali su našeg Đolu

i sad pod svoje

prodaju moju generaciju

bez obzira na nijemost

s tri važna akorda

Azra je njihova zazubica

možda dobro pogođen trenutak

kroz odsjaj bižuterije

rif gitare i prva cigareta

krvari žutim nikotinom

u pubertetskom zanosu

kad te ponese plaža

tragaš za dobrim stihom

Prljavci te guraju u poljubac

a heroji s mlakom pivom

gube bitku s ravnotežom

ne budi ljubomorna generacijo

mi smo imali stvaran trenutak

sad slijede kopije grešaka

otuđit će pokoju sliku

i zametnut identitet

a Đole, on ne bira ljude

ljudi izabiru njega i vrijeme

s kojim duše plaču pod zvijezdama

nekoć, dok je Ines lutala

Šerbeđijinim usnama

Arsen je bio moj Brod u boci

je l' znaju ovi klinci

koliko je žena zaveo Jesenjin

pod nekim borom ljepljiva ljeta

dok se recitirao naizust

nitko nije bio ravan prolaznosti

sad, kad spomenu starost

a ja ovako mlad hlapim u sjeti

prepuštam Protinu kći

da joj se dive novi dječaci

mada ne znaju, niti će znati

kad zagrliš pjesmu s gitarom

ona je ljubavnica svih generacija

i vječno na nekoj plaži

drhti na svjetlosti

upaljene vatre, eh

generacijo…

Rab, 28.5.2011.

Tvojim očima

Ne zamjeri

donosio sam sol

u tvoje oči

i pitao more

zašto su tvoji valovi

nemirniji od mojih

more se ne miješa

u izgubljenu ljubav

brani se šutnjom

i osvaja u suton

pored nas ostavljenih

dubi plamene stijene

na kojima se zavjetuje

neprolazno na vječnost

povremeno dok te tražim

vječna stopa rimskog vojnika

gladi kocke Srednje ulice

nekoć su zidine

obrasle bršljanom i strepnjom

štitile zaljubljene od kuge

zbog jedrilica na pučini

povjerovao sam da

more može odati

tajne nebu nad tvojim

raširenim rukama

dok hvataš ljepotu tijela

kišit će sol na skupljenu kosu

možda te prene miris mora

kao što mene obasja

bjelina tvoje puti

dok mašeš strancu

na prozoru svoje sobe

jučer su na kamenom stolu

ribe pjevale pticama

ne poznaješ hladnoću smrti

dok ju ne osjetiš u svojoj ruci

more u svibnju čuva

zapletene hobotnice od ljudi

kada im otmu sutra

ljudi urliču pobjedonosno

zato ja skupljam zrna soli

da bih mogao

gledati tvojim očima

sebe….

Rab, 24.5.2011.

Starac

Između dviju tramvajskih stanica

starac broji otkucaje srca

ruka prorasta drvenu dršku štapa

sigurnost nesigurnosti izjeda

potplate njegovih cipela

moć je u koncentraciji

stabilnost u pruženoj ruci

na koga nasloniti godine

s podsmijehom na licu

mladost se zgraža nad

principijelnom upornošću življenja

tko ne poznaje rađanje

nije svjestan smrtnosti

na vratima nepostojeći izlaz

starac umire u očima prolaznika

dok si mlad, živiš u nečijem srcu

kad ostariš, čekaš da te izbace iz srca

onda poput beskućnika kucaš

i moliš milostinju nečijeg otkucaja

najgore je biti beskoristan a trajan

starac zna da ga ništa ne čeka na stanici

želi izaći i kupiti novine

one su dijete u njegovim rukama

ništa nije tako mlado kao nova vijest

dok gleda slike onih koji nedostaju

zamišlja svoj trenutak u novinama

za njega se nitko neće sjećati

nije zabrinut što će biti izbrisan

nedostajat će mu cvijeće kraj

imena pokojne supruge

jednom kad ptice pronađu mir

njegova duša svijetlit će u prolazu crkve

u tramvaju je zagušljivo

a starac treba sve manje zraka

dok se mladost nervira oko džeparca

njegovi džepovi su potpuno slobodni

čim plati struju može gledati prazan stol

mogao bi skuhati čašu čaja

no čaj pojačava glad

ovako, vozeći se tramvajem

hrani se promatrajući izloge

je li štetno gledati kolače i pršut u

istoj minuti prolaženja

zalio je suzom pune oči koje

teško padaju na prazan želudac

silazi dok ga prijekorno gledaju, sam…

Rab, 18.5.2011.

Ples

Vjetar guta zvukove,

talasa se vriština,

brdo pluta kao santa leda,

pod kamenom

ljeto spava s cvrčcima,

bezglasna pjesma mrava,

vratile su se jedrilice,

sad znam gdje mi plove misli...

a ti, zašto kada si tužna,

izlaziš na kišu i plešeš

zaneseno poput Derviša,

jednom sam te gledao,

dok si bosom nogom,

gutala crveno blato,

na licu ti se rađala rosa,

bila si dio kiše,

tvoje ruke dirale su nebo,

i niz njih klizila je

darivana čistoća,

zbog tebe sam upijao munje,

i tražio tvoju mokru kosu,

sljubljenu s licem,

zategnutu poput raspjevane

Bizetove Carmen, divlje,

tvoja haljina vrišti na vjetru,

sve pripijenija ističe

figuru koja kisne,

bedra ocrtana se stežu,

poskakuješ, i vrat ti je sve duži,

opet ću misliti na tebe,

i noć će tražiti svježinu,

dok će nervozno žamoriti

čempresi mirisnog ulja,

nadimat će se zavjese,

a tvoj ples na kiši,

urezat će sjećanje,

mirisat će ozon u zraku,

kosa skupljena u rep,

prkosit će vratu,

i ta gracilnost snoviđenja,

ušuljat će studenu zoru,

u rapsko sasušeno bilje,

na dovratku sobe…

Rab, 11.5.2011.

Kameni galeb

Kameni galeb
čeka na svoja krila
prevelika ljubav nanovo guta
zaigranu djecu
s vrha ruinirane zidine
cijedi se sjena zvonika
pod križem svi se osjećamo
GRIJEŠNICIMA
dok sam dobivao
oproštenje vječne ljubavi
ubrzao sam umiranje
žmireći u njeno lice
debela crna suza
dubla je korito na
mojim sraslim usnicama
kako je ljubiti anđela
s malo vjere u buđenje
pitala si me: gdje ostavljam
svoje izuvene noge
ja sam se čudio tvojim krilima
bez nogu i bez krila
mi smo tek obična djeca
što ovise o milosti
pod tvojim rukama
stenja bura s planina
želim da mi jednom
kad nećeš spašavati ljude
ispričaš priču o ljekovitoj otuđenosti
gotovo uvijek kad poželim čokoladu
naiđem na ljude
koji mijenjaju lica zaljubljenima
zasigurno je teško
biti ravnodušan na njihove suze
naplate dugove druženja
zaplijene srca i zapečate dušu
zaljubljeni praznih lica
čekaju da im anđeo šapne na uho
bez istaknute cijene
lišavaju se pogleda i blijede
kako ti imaš čarobna krila
jednom sam pitao kamenog galeba:
što bi dao da možeš pjevati kao slavuj
otada nijemo čeka da poleti
šćućuren u njedrima kadulje…

Rab, 8.5.2011.

Zaboravi - Hazard

Tanja

Iz nekog meni drugog svijeta,

još odavna ostavljenog,

pružila mi tako ruku,

da me vrati izgubljenog,

prestao sam biti sjena,

dječak što se od svih krio,

ona zna da vrati ljude,

podsjeća me što sam bio,

i pitam se otkud dođe svaka zraka te topline,

ma gdje da sam ja daleko, njena pažnja snažno dirne…

Kada zaspu ulice i razlije se noć nad nama,

zatvori li oči odmah i o čemu sanja Tanja,

neka samo mirno spava, neka nad njom zvijezde sjaje,

ona čuva prijateljstvo da u nama vječno traje…

Sanja Tanja,

a noć miruje u luci,

more diše,

sklupčano u ruci,

sred tišine,

neka mirno sanja,

val je njiše,

slatko snivaj Tanja..

Rab, 3.5.2011.