Krug

Krenuti dalje, a sve je krug,
sve vraća na isto,
fali dobar stari drug,
i neko mjesto tiho, čisto,
ovako jezici se bore s duhom,
večeram uspomene što se nižu,
ja s oštećenim sluhom,
poruke se blijedo kližu,
oprosti mi što pijem sjetu,
notorno sam ljubio samoću,
pa u životnom zaokretu,
osjetih ljubavnu sljepoću,
i ne tražim povrat vida,
samo mjesto gdje sam stao,
s mog nepostojećeg zida
javljam da mi nije žao,
jer sve što primih toga trena,
bilo je od samog Boga,
tek muškarac i tek žena,
na oltaru puta svoga,
jedan čovjek sada snuje,
o krugu što se lomi,
kroz zvijezde da otputuje,
i svoj korijen da polomi... 

                                        Rab, 29.9.2015.

Granice voljenog

Dan raste kroz bradu
obrastao sam satima
na dlanu sunce dočekuje
lijeno zijevanje mačaka
gledam se u staklu vrata
veranda je moje utočište
ne sanjam više o ljudima
ljubav je neprepoznatljiva
koliko sam toga preskočio
očekujući da se riješi samo od sebe
na izglodanom zapešću prolaznosti
još sam na trenutak muškarac
teško me je prihvatiti
teško je voljeti olupine
odustao sam od oceana
vlastito more ima oštre kutove
liričnost ne uspijeva probiti zidove
kad ljubiš onda nebo ima purpurnu ljepotu
kad toneš, nebo je ispeglana koktel haljina
moj lik je vez na rivi
čekam oluju da zajedno pjevamo
o izgubljenim mornarima
postajem bešćutan
ako je bešćutnost hladan uzdah
napete nutrine
sigurnost ne postoji
postoje samo trenuci ljepote
koji ploče rupe u sadašnjosti
voljeti, to je izbor duše
stvarnost nema veze s ljubavi
jer tamo gdje realnost utječe na ljubav
tamo više ne postoji snaga srca
tek razuman dio života
koji postavlja granice neograničenom
prihvaćanju voljenog... 

Rab, 28.9.2015.

Zaboravljeni slapovi

Otkrivena u soli
izronjena iz dubina
u svitku zapisana
ponavljamo se dodirima
snažnija si od mojih
hrđavih oklopa
burnija od mojih strepnji
čarnija od svih krajobraza
izgubljen sam u povojima
tražim te u molitvama
bježim pred razgoropađenima
isušujem jezera u kom su začete
tvoje ruke
ljubim svemir što boja tvoje
oči
mirišem jesen što plete tvoje
kose
gutam prašinu iz koje se rađaju
tvoje noge
rastemo svakim danom
jer ljubav je titraj plavetne zvijezde
oko koje kruže naša djeca
naš početak i naš kraj
naša samoća i ispunjenje
jer mi smo zvuk bubnja
zaboravljenih slapova
s kojih duge odlaze
na vječna putovanja... 

Rab, 25.9.2015.

Nesanica

Tvoje su ruke čvoraste masline

moje su oči blijedi Mjesec

usne su pustinjske dine

tirkizno more rasuti snovi

i tako je teško preko jaza

i tako je bolna sloboda što hladi

vadimo čavle iz zapešća ljeta

moleć se za oproštaj s

osmijehom na licu

Tvoje su suze napojile žedne

stupaju riječi u prešućenu rijeku

zazivam Ime u bezglasnoj noći

nesanica nosi ista pretskazanja

kraj prozora srebrn čovjek sjedi

na staklu svjetlo ulične lampe

parket cvili od svog postojanja

lupaju zidovi o istu notu

"nitko neće doći"

jer daleko je more i val što pjeni

potiho se lome godine u vazi

u buketu dana ostala je ruža

bijela da krvari za zadnji trenutak

kad usnem, moj hod pobijedit će

nesanicu

tek tada moji snovi imat će boje

s nedosanjanih platna...

Rab, 23.9.2015.

Prolaznost

Ne miriše dan po tebi,

tek sam samom sebi stranac,

a priznao si nikad ne bi,

da sam dijete, a već starac,

svi kišobrani prošlih kiša,

kao duše rastvorene,

tek sam prošlost što se tiša,

od ljubavi zaboravljene.

Nek me gase vatrom noći,

nek me tješe vodom gora,

jer kroz oganj moram proći,

da bih bio nekom zora.

Nek me opet zaborave,

kao pseto kraj dućana,

il u hladnu jesen stave,

napuštena samostana.

Ja se čistim od svog pera,

od sveg što mi dušu tišti,

život nije ista mjera,

sve u meni bolom vrišti.

A sve noći kad se zbroje,

kad je moje samo tvoje,

neka sjene gospodare,

i za prošlost nek ne mare.

Rab, 22.9.2015.

Tajanstveno svanuće

U buri, njen glas je božansko nadahnuće,
jer ljubav je mraku tajanstveno svanuće,
o Ti što resiš tišine mojih noći,
neka ti pute zlatno Sunce ploči...

                                 Rab, 21.9.2015.

Polumjesec pod križem

Ljubav je polumjesec u ispruženoj ruci s križa,
zelena krv što se sa srcem ćuti,
i molitva duši najbliža,
jer u ljubavi svi su otvoreni puti,
ljubav je riječ što razdvaja more,
i u svoja njedra krili dječji plač,
ljubav su smeđe oči u osvitu zore,
kom je žica hladna isukani mač,
ljubav nije strah što se rijekom klati,
nije ni mržnja prosjaka kraj vatre,
ljubav nije strepnja, ona je mati,
ona nije riječ što se lako zatre,
ljubav je kušnja koja nas gradi,
pod križem bola ostavljeno dijete,
mi smo ljubav, Božji vinogradi,
ono ste što Mu u slavu darujete.

                                      Rab, 17.9.2015.

Kad voliš

Kad voliš, crne rupe svijetle

nedostižne zvijezde meke su ruke

a glas, to je tirkizno more

u kojem snatri sunce

kad voliš, kiše su poljupci

od kojih leptiri se šarene

duša je med oko koje zuje pčele

a riječ je pospano dijete u

krilu majke

kad voliš, umireš svakodnevno

da bi se rodio u nečijim očima

i živio kao iskra

nada koja drhtulji daljinama

kad voliš, planine su grudi

što se nadimaju od svježih dodira

i ne postoji granica

ljubav ih briše svojom snagom

kad voliš, strah je zaboravljena igračka

odrasle djece

samoća je vjetar što razbaruši srce

a tuga tek trag povrijeđene prošlosti

i znaš dobro:

kad voliš, onda si lud do boli

vrištiš iz sebe nabubrenim usnama

gaziš mlake kraj fontana

i čekaš da sati postanu sekunde

jer svaka sekunda ti je važna

u zagrljaju onog koga voliš,

kad voliš, ljubav je cvijet u vrtu,

kuća prepuna boja

i pas što moli za šetnju

i jedan kotač što se vrti

svakim korakom

svakim udahom i izdahom

kad voliš, više ne postojiš

jer si jedno u dvoje

jer si dvoje u jedno...

Rab, 4.9.2015.

Zauvijek i nikad više

Moje lišće hranit će jesen

moje srce bit će zreli kesten

moji snovi bit će biser noći

jer sve što živi jednom mora proći

i bit ću stablo nad njenom klupom

zrno ljubavi pronađeno pod lupom

mrav što trči od rujanske kiše

bit će me zauvijek i nikada više

moje su riječi kapi što se roje

a zvuk tišine srce koje poje

bit ću joj prsten svoga planeta

i jedna u osmijehu niknuta sjeta

a otok u meni splav iz duše

bit ću u slapu s kog zvijezde se ruše

bit ću tek pramen prosijede kose

i drvce od črnike kog valovi nose...

Rab, 31.8.2015.