Tvoje su ruke čvoraste masline
moje su oči blijedi Mjesec
usne su pustinjske dine
tirkizno more rasuti snovi
i tako je teško preko jaza
i tako je bolna sloboda što hladi
vadimo čavle iz zapešća ljeta
moleć se za oproštaj s
osmijehom na licu
Tvoje su suze napojile žedne
stupaju riječi u prešućenu rijeku
zazivam Ime u bezglasnoj noći
nesanica nosi ista pretskazanja
kraj prozora srebrn čovjek sjedi
na staklu svjetlo ulične lampe
parket cvili od svog postojanja
lupaju zidovi o istu notu
"nitko neće doći"
jer daleko je more i val što pjeni
potiho se lome godine u vazi
u buketu dana ostala je ruža
bijela da krvari za zadnji trenutak
kad usnem, moj hod pobijedit će
nesanicu
tek tada moji snovi imat će boje
s nedosanjanih platna...
Rab, 23.9.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar