Ne miriše dan po tebi,
tek sam samom sebi stranac,
a priznao si nikad ne bi,
da sam dijete, a već starac,
svi kišobrani prošlih kiša,
kao duše rastvorene,
tek sam prošlost što se tiša,
od ljubavi zaboravljene.
Nek me gase vatrom noći,
nek me tješe vodom gora,
jer kroz oganj moram proći,
da bih bio nekom zora.
Nek me opet zaborave,
kao pseto kraj dućana,
il u hladnu jesen stave,
napuštena samostana.
Ja se čistim od svog pera,
od sveg što mi dušu tišti,
život nije ista mjera,
sve u meni bolom vrišti.
A sve noći kad se zbroje,
kad je moje samo tvoje,
neka sjene gospodare,
i za prošlost nek ne mare.
Rab, 22.9.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar