Kad voliš

Kad voliš, crne rupe svijetle

nedostižne zvijezde meke su ruke

a glas, to je tirkizno more

u kojem snatri sunce

kad voliš, kiše su poljupci

od kojih leptiri se šarene

duša je med oko koje zuje pčele

a riječ je pospano dijete u

krilu majke

kad voliš, umireš svakodnevno

da bi se rodio u nečijim očima

i živio kao iskra

nada koja drhtulji daljinama

kad voliš, planine su grudi

što se nadimaju od svježih dodira

i ne postoji granica

ljubav ih briše svojom snagom

kad voliš, strah je zaboravljena igračka

odrasle djece

samoća je vjetar što razbaruši srce

a tuga tek trag povrijeđene prošlosti

i znaš dobro:

kad voliš, onda si lud do boli

vrištiš iz sebe nabubrenim usnama

gaziš mlake kraj fontana

i čekaš da sati postanu sekunde

jer svaka sekunda ti je važna

u zagrljaju onog koga voliš,

kad voliš, ljubav je cvijet u vrtu,

kuća prepuna boja

i pas što moli za šetnju

i jedan kotač što se vrti

svakim korakom

svakim udahom i izdahom

kad voliš, više ne postojiš

jer si jedno u dvoje

jer si dvoje u jedno...

Rab, 4.9.2015.