Rub pod prstima

Kad prsti zapinju

po rubu prazne čaše,

izgubljen razgovor

u napadnoj tišini,

i ne znam kome je,

odsutniji taj tren,

u kojem izvlačim,

uzdah za svoj bijeg…

Na rubu pameti,

vješam svoju bit,

ne gledaj zidove,

u koje ćeš se skrit…

Na rubu čaše prstima,

sviraš tužne tonove,

zaneseni u mislima,

sazidali smo zidove,

i kud bi mogli pobjeći,

da voliš se a nestaneš,

i opet ćeš mi pronaći,

način s kojim postaješ…

Sve bitne stvari su

nanizane pred zid,

sad trpamo u nas

gorčinu obzira,

zar vrijedi šutjeti,

rub pod prstima,

kad znamo otkud je,

tišina u nama…

Zagreb, 2.11.2009.