Pod prozorom

Omotana uspavankom

tihim glasom vrištine

tvoji prsti su smilje

što dotiču obraze

rascvjetane noći

i zrikavci gudači

pod prozorom

zriču noćnu sonatu

onako kako uhu godi

uspavljuje me

šum rasterećena čempresa

i hladi prazan krug

godine za nama

još si divna

na modrom skutu

s kojeg kaplje

zreo sunčev sok

zasljepljuje me san

u kojem bezbojne stijene

goste sitnu morsku travu

i sam izgubljen u njoj

čekam svjetlucanje planktona

omotana uspavankom

zbrajaš rasute sekunde

zrnca božjeg pješčanika

ti moje smilje

što protežeš umorne prste

u rascvjetanu noć

i mirišeš spokojem

u sazvučju zrikavaca

oplemeni prostu travku

što se vuče stoljećima

uz slani kameni zid

na kojem još drhti

velebitska bura

tebi nepoznata i daleka

čujem te jasno

otvorila si oči

tvoj glas pupa

u praskozorju

dotakni i dan

kao što si noć

da neprestance

bdiju nad tvojom

ljepotom…

Rab, 28.5.2010.