Razbilo se bez krivnje
ulašteno kameno srce
prokletstvo nema opoziva
dok more sjede na prsima
iz grla sopću snovi
režimo se usjeklinama
oštar rub papira
bez potpisa kruži
režeći na tupe prste
nastavljamo se
gdje smo stali
neočekivanim plodom
bez koštica
razvijamo žicu
bodljikavu prepreku
po kojoj skakuće
ptica s olovkom u kljunu
nerazborito divljamo
zapuštanjem u sebe
okončani izljev krvi
u zanokticu zatona
sutra će roditi podne
vješat ćemo rosu
na razapetom štriku
po poroznim kukovima
ostarjelog bora
verat će se prehlađeni mjesec
sve u nedoumici
koga usrećiti postojanjem
nebitno iverje
zabijat će se u mjesečinu
čekaj, kad sutra porodi podne
otok će prirediti slavlje
iz progutanih trajekata
kuljat će mentalna zakuska
s opaljenim licem
prepoznat ćeš starosjedioca
njega neće oduševit
to što i ja
prepoznajem da
u ključnom trenutku
zrakoplovi uskogrudno
prelijeću bitno mjesto
za nas…
Rab, 3.6.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar